Kvint Roscije Gal

Kvint Roscije (latinski: Quintus Roscius, oko 126. pne. - 62. pne.) bio je rimski glumac. Nije sigurno da je zaista imao cognomen Gal (Gallus) koji mu se pripisuje, budući da se u antičkim izvorima pojavljuje samo jednom, u sholiji uz Ciceronov govor Za pjesnika Arhiju.[1]

Život

Constiteram exorientem Auroram forte salutans
cum subito a laeva Roscius exoritur.
 Pace mihi liceat, caelestes, dicere vestra
mortalis visus pulchrior esse deo.
Stadoh načas da pozdravim Zoru što se diže,
kadli s leva Roscije ustade.
Nek mi se dopusti reći, o nebesnici,
da mi se smrtnik učini lepšim od boga.—Kvint Lutacije Katul[2]

Roscije se rodio kao rob u Lanuviju, oko 4,8 km od Rima. Kasnije će sam podsticati da se o njemu širi legenda kako je njegova dojilja jednom pronašla zmiju koja se se jednom omotala oko njega u krevetiću, što su rimski auguri smatrali vrlo povoljnim znakom, ali već se Ciceron podsmevao ovoj priči. Roscijev gospodar ga je poslao da se školuje za glumca nakon što je uočio njegovo zanimanje i nadarenost za mimetiku. Mnogo godina nije primao naknadu jer je bio običaj da robovlasnici uzimaju celu platu ili bar većinu plate koje bi njihovi robovi zaradili, ali na kraju mu je gospodar dozvolio da zadrži deo zarade i s vremenom je Roscije uspeo da otkupi svoju slobodu.[3]

Tragična i komična maska na rimskom mozaiku, 1. vek pne.

Ime "Roscije" bilo je ime (nomen) njegovog nekadašnjeg gospodara, koje je nasledio po svom oslobođenju.[4] Pod uslovom da je zaista imao taj cognomen, "Gal" je moglo biti njegovo ropsko ime, ali takođe možda znači to da je njegov otac bio galski rob. Nijedan drugi rimski glumac nije stekao sličnu popularnost i poštovanje. Toliko su ga cenili da su čak i njegovi učenici bili sigurni u uspeh svoje karijere na daskama. Prefinjena grčka metoda glume u to vreme nije bila u modi u Rimu, gde se prednost davala grubljim scenskim izvedbama, ali Roscije je preokrenuo ovo gledište, pokazujući da se najviša umetnost krije u umerenosti, a ne kao u klovnovskim vragolije. Lepota njegovog lica i muško držanje ovekovečeni su u epigramu Kvinta Lutacija Katula, konzula 102. pne.[3] No, prema nekim antičkim vestima, bio je razrok, pa je, da bi to prikrio, na rimskoj pozornici navodno uveo obavezno nošenje pozorišnih maski, umesto kojih su se do tada upotrebljavale perike.[5]

Roscije je izbliza proučavao način govora i gestikulaciju najuglednijih govornika na Forumu, posebno Kvinta Hortenzija, i dobio je univerzalnu pohvalu za svoju gracioznost i eleganciju na sceni. Posebno se istakao u komediji. I Ciceron je kod njega pohađao časove. Njih dvojica su se često upuštali u prijateljsko rivalstvo oko pitanja da li besednik ili glumac mogu s većim efektom izraziti neku misao ili osećanje, a Roscije je napisao i jednu raspravu u kojoj je uporedio glumu i besedništvo. Kvint Lutacije Katul u njegovu je čast ispevao epigram od četiri stiha, a diktator Kornelije Sula uručio mu je zlatni prsten, značku viteškog reda, što je bila izuzetna čast za jednog glumca u Rimu, gde se na tu profesiju gledalo s prezirom.[6] Ciceron ga je branio u građanskoj parnici, možda 77. pne., po tužbi Gaja Fanija oko prihoda s nekog imanja; Ciceronov govor je sačuvan (Pro Roscio comoedo), no ishod spora nije poznat.[5]

Poput svog savremenika Klodija Ezopa, Roscije je stekao veliko bogatstvo, budući da je na vrhuncu karijere zarađivao i do 1.000 denarija po nastupu, što je bilo oko 21.000 američkih dolara u 2005. godini.[4] Izgleda da se povukao sa pozornice 76. g. pne.

Reputacija

Do renesanse, Roscijevo je ime postalo paradigmatično za scensku izvrsnost. Kada je Thomas Nashe želeo da pohvali Edwarda Alleyna kao najboljeg glumca svoje generacije, nazvao ga je "Roscijem" (Pierce Penniless, 1592); John Downes naslovio je svoju istoriju restauracija drame Roscius Anglicanus (1708). Afroamerički glumac Ira Aldridge, koji je rođen u Njujorku 1807. godine, a umro je u Lodzu u Poljskoj 1867. godine i bio jedan od najboljih šekspirovskih glumaca svog doba, bio je poznat pod nadimkom "afrički Roscije" (the African Roscius.)

U romanu David Copperfield Charlesa Dickensa iz 1850. godine, lik gospodina Barkisa za naslovnog junaka kaže da je "mladi Roeshus", pri čemu pogrešna ortografija, kako se čini, treba da odražava Barkisovo seljačko poreklo. Roscija spominje Hamlet u II činu, scena II Shakespeareove istoimene tragedije, kao i u drami Henry VI, deo treći.

Povezano

Reference

  1. ↑ Q. Roscius in the Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, vol. III, p. 663.
  2. ↑ Alfredo Mario Morelli (2019). „The Beginnings of Roman Epigram and Its Relationship with Hellenistic Poetry”. u: Christer Henriksén. A companion to ancient epigram. Wiley-Blackwell. str. 432. ISBN 978-1118841723. 
  3. ↑ 3,0 3,1 William Conant Church (1873) The Galaxy Vol. 16, Sheldon & Company, New York
  4. ↑ 4,0 4,1 Karl Mantzius (1903) A History of Theatrical Art in Ancient and Modern Times, Duckworth & Co., London, str. 229-230.
  5. ↑ 5,0 5,1 M. C. Howatson, The Oxford Companion to Classical Literature (2. izd.), Oxford University Press, str. 502.
  6. ↑ August Musić, Nacrt grčkih i rimskih starina, Zagreb, 1910, str. 162.