Zmije (grč. Ophidia, lat. Serpens) su hladnokrvni reptili bez nogu srodni gušterima, s kojima dijele red Squamata i podred unutar razreda reptila. Vode porijeklo od predaka koji su ličili na guštere, no jako im se izdužilo tijelo, a noge su im reducirane pa se kreću vijugajući.

Velike vrste (pitoni i anakonde) narastu do 8 m, u iznimnim slučajevima i do 10 m. Povremeno se javljaju izvještaji i o rekordnim dužinama više od 10 m, ali to nije nikada dokazano. Ljubav prema zmijama se zove ofiofilija, a strah od zmija ofiofobija. Pod zmijama se ponekad podrazumijevaju i beznogi gušteri s kojima ne dijele direktno srodstvo. Starinski izraz za zmiju je guja. Jedini gmaz koji im nalukije je sljepić, poznat kao "gušter bez nogu". Zmije žive širom svijeta i u vrlo različitim okolišima, od brdskih područja do slatkih voda i mora. Daleko najveći broj vrsta živi u tropima. U Europi u rijetka mjesta gdje ne žive zmije spada Irska.

"Broj kralježaka im je povećan na dvjesto (kod nekih vrsta maksimalno 435). Kosti čeljusti i nepca su povezane samo tetivama koje omogućuju veliko širenje, tako da i veći plijen mogu progutati u jednom komadu. U velikom želucu relativno visoko koncentrirana solna kiselina zatim razgrađuje plijen. Kržljonoške mogu gladovati i duže od godine dana."

Nekoliko puta godišnje zmije skidaju kožu zato što se istrošila od puzanja tlom, ili zato što im je postala pretijesna. Prije "presvlačenja" prestanu jesti, oči im postanu mutne, a koža promijeni boju. Stare se kože riješi trljajući tijelo o granje ili kamen. Prema odbačenoj koži često se može odrediti vrsta zmije.

Neke su zmije svoje žlijezde slinavke preoblikovale u žlijezde koje umjesto sline luče otrov. Samo oko 400 vrsta zmija su otrovnice, a od toga je njih 50 potencijalno smrtonosna za čovjeka. Najotrovnija kopnena zmija na svijetu je australski kopneni taipan. No, on je miran i nije agresivan. Suprotno tome, smeđa zmija (isto jedna od najotrovnijih zmija) je vrlo agresivna i razdražljiva. No, najotrovnija zmija uopće je jedna vrsta iz porodice morskih zmija (Hydrophiidae), Belcherova morska zmija, koja živi u Timurskom moru ispred australijskih obala. Mjesto s najgušćom populacijom otrovnica je otok Queimada Grande pred istočnom obalom Brazila. Ne ubijaju sve zmije otrovom. Neke se omotaju oko žrtve, stisnu je i uguše. Potom je progutaju cijelu. Da bi im to uspjelo, moraju širom razjapiti usta. Mišići u tijelu guraju životinju do zmijina želuca. Zmije se hrane manjim plijenom, ali često ugrizu i čovjeka. Razlog je vrlo jasan - samoobrana. Mnoge vrste pokušat će izbjeći opasnost, ali kada to nije moguće one će pribjeći jedinom rješenju - ugrizu.

Zmijski otrovi su sastavljeni od različitih proteina i gusta su tekućina mliječno bijele do žućkaste boje. Ovisno o vrsti, otrov djeluje na živčani sustav (oduzetost, poremećaji osjetila, gušenje) ili na krvne stanice i tkivo (razaranje tkiva, zatajenje bubrega, slom krvotoka). No, postoje i vrste otrovnica čiji je otrov mješavina ove dvije osnovne vrste.

Vrste zmija koje se smatraju naročito otrovnim nisu uzrok većine smrtnih slučajeva ljudi jer uglavnom žive u nepristupačnim područjima, a uz to su i plahe i po mogućnosti izbjegavaju susrete s ljudima.

Zmije ugrizu godišnje oko 5 milijuna ljudi, od čega umre oko 125.000 ljudi. 70% zmijskih ugriza događa se u visini gležnja ili niže. U Australiji postoji ogroman broj otrovnih zmija, no smrtni slučajevi mnogo su rjeđi nego u Indiji, zato što stanovništvo nosi obuću.

Mlade zmije se izlegu s dostatnom količinom otrova. One ne rasipaju uzalud ovu vrijednu tekućinu. Posjeduju sposobnost da reguliraju količinu otrova. Kod nekih vrsta potrebni su i tjedni da se opet stvori otrov.

Zmija na Wikimedijinoj ostavi