Josip Maroičić (njem.: Joseph Freiherr von Maroičić di Madonna del Monte) (Svidník, Mađarska, 6. IV. 1812. - Beč, Austrija, 17. X. 1882.), mađarski barun i feldzeugmeister (general artiljerije) Austro-Ugarske vojske.
Biografija
Porijeklo i školovanje
Josip Maroičić rođen je 6. IV. 1812. u Svidníku, Mađarska, tada dio Austrijskog Carstva, u obitelji kapetana Georga Maroičića. U dobi od 14 godina stupio je kao kadet u "60. linijsku pješačku pukovniju". Nakon školovanja u kadetskoj školi u Grazu, vratio se 1828. godine u pukovniju s činom kadett-feldwebel (kadet-narednik), te je služio još dvije godine prije nego što je promoviran u čin fähnrich-a (zastavnik) u "1. banskoj krajiškoj pješačkoj pukovniji vojske Austrijskog Carstva". 1830. godine njegov je otac zbog iznimne tridesetogodišnje vojne službe postao ugarskim plemićem. Otada njegova obitelj nosi titulu von (od). Barun Maroičić je unovačen 21.IV. 1831. i postavljen za pobočnika, gdje je ostao sve do 1834., kada je priključen štabu u Milanu. Uskoro je 1. XII 1834. promaknut u čin oberleutnant (natporučnik), a 17. V. 1835. premješten je u glavni štab. Služeći ondje, 29. IX. 1843. stekao je čin hauptmann-a (satnik).[1]
Talijanska kampanja 1848.
1848. tijekom rata sa Pijemontom barun Maroičić je kao oficir glavnog štaba priključen diviziji feldmarschalleutnant-a (podmaršal) grofa Thurna. Divizija je u sklopu rezervnog korpusa feldzeugmeister-a (general artiljerije) grofa Lavala Nugenta napredovala od rijeke Isonzo prema Veroni. Barun Maroičić je prvi put sudjelovao u bitki kod Visca i Privana 17.OV., a potom u jurišu na Udine 21.IV., te u okršajima kod Cima Fadalto 4. V., kod Oniga i Cornuda 9. V. i kod Trevisa 12. V. 1948.. U daljnjem toku operacija, barun Maroičić je kao štabni oficir priključen štabu korpusa i, predvodeći prethodnicu, spriječio je 19. V. uništenje mosta preko rijeke Brente, važnog za napredovanje u okupaciji. Dan poslije sudjelovao je u jurišu na utvrđeni tabor kod Vicenze. Svojim savjetima pomagao je austrijskoj carskoj vojsci da zauzme šire područje Vicenze i 25. maja Veronu. Nakon izviđanja i okršaja kod Goita 30. V., barun Maroičić je zbog iznimnog poznavanja lokalnog terena, po zapovijedi samog glavnog zapovjednika austrijske carske vojske, feldmarschall-a (feldmaršal) Josefa Radetzkog, pridružen brigadi generalmajor-a (general bojnik) Culoza "I. armijskog korpusa austrijske carske vojske". Jedinica se nalazila na krajnjem lijevom krilu austrijskog ratnog poretka i imala zadaću osvojiti visove Monte Berico iznad Vicenze. Na Monte Bericu nalazilo se svetište Madonna del Monte (Gospa od Brda). Barun Maroičić je u borbi davao dobre savjete. Dobro je poznavao teren i lokalne prilike. Također, i sam se trudio i zalagao u izvođenju pothvata. Visovi su osvojeni poslije teških borbi 9. i 10.VI. Za taj uspjeh odlikovan je Viteškim križem Reda Marije Terezije. Iste godine u studenome uzdignut je na čast baruna uzevši predikat "di Madonna del Monte". No, odmah po završetku uspješne akcije promaknut je u čin major-a u "1. banskoj krajiškoj pješačkoj pukovniji austrijske carske vojske" i imenovan za načelnika štaba "III. korpusa austrijske carske vojske" feldmarschalleutnant-a grofa Thurna. S početkom ofenzive u maju 1848. godine, barun Maroičić je sa svojim korpusom iz južnog Tirola sudjelovao 22.V. u akcijama kod planine Monte Baldo, 23. V. kod Rivolija i 25.V. kod Peschiere. Kada je grof Thurn preuzeo zapovjedništvo "IV. korpusa austrijske carske vojske", slijedio ga je i barun Maroičić kao njegov načelnik štaba. Sudjelovao je u akcijama kod Milana 4. VIII. 1848. godine. U znak priznanja za sve zasluge što ih je stekao prilikom talijanske kampanje 1848., posebno za opreznost i hrabrost kod Monte Balda i Rivolija, dodijeljen mu je 30.XI. 1848. Viteški križ Leopoldova reda.[1]
Pohod na Ugarsku 1849.
Tijekom ljetnog pohoda u Ugarskoj 1849. pridružen je kao načelnik štaba i vodič ruskom korpusu feldmarschalleutnant-a Antona von Puchnera u Transilvaniji, gdje je 4. III. sudjelovao u akcijama kod Mediascha, 19. III. kod Zeidena i 21. III. kod Temišvarskog prevoja. Potom je premješten za načelnika štaba u "I. korpusu austrijske carske vojske" General der Kavallerie (general konjaništva) grofa Franza Schlicka. Dao je doprinos u sukobu kod Tiszaalpára 29. V., u napadu na Makovo 4. VIII. i na Arad 10. VIII.. U međuvremenu je 31. V. 1849. napredovao u čin oberstleutnant-a u glavnom štabu.[1]
Kampanje od 1849. do 1861.
Nakon okončanja neprijateljstava, 8. XI. 1849. promaknut je u čin oberst-a (pukovnik) i imenovan za zapovjednika "Ogulinske krajiške pješačke pukovnije br. 3. austrijske carske vojske" Ondje je ostao sve do dobivanja čina generalmajora 17. V 1854., kada je postavljen i za zapovjednika brigade u "Srpsko-banatskom armijskom korpusu austrijske carske vojske". S tim korpusom sudjelovao je u okupaciji Jassyja i Galatia u Rumunjskoj, a od siječnja 1856. postavljen je za zapovjednika brigade u Kassaiu. U ratu protiv Pijemonta i Francuske, 1859. godine, barun Maroičić je zapovijedao brigadom koja je štitila Trst i Rijeku od 18. V. do kraja mjeseca. Brigada je potom premještena na donji tok rijeke Po, kao podrška vojsci u delti rijeke za slučaj neprijateljskog pomorskog desanta. No, neprijatelj se nije nikada iskrcao, pa jedinica baruna Maroičića nije sudjelovala u akcijama. Od rujna 1859. do veljače 1860. Maroičić je postavljen za brigadnog, a potom i za divizijskog zapovjednika u Komoronu. Od rujna 1860. postavljen je isprva za privremenog, a od 21. XI. za stalnog zapovjednika u Rijeci. Čin podmaršala dobio je 30. XII. 1860., a onda je priključen štabuu "3. korpusa austrijske carske vojske" u Ljubljani, gdje je 6. III. 1861. preuzeo divizijsko zapovjedništvo. Osim toga, još 20. III. 1860. barun Maroičić je počašćen imenovanjem za titularnog pukovnika-vlasnika "7. linijske pješačke pukovnije austrijske carske vojske".[1]
Rat protiv Pruske i Kraljevine Italije
Uoči rata protiv Pruske i Kraljevine Italije u ljeto 1866. barun Maroičić je 11. V. imenovan zapovjednikom "VII. armijskog korpusa Austro-Ugarske vojske" u "Južnoj armiji" nadvojvode Friedricha Albrechta. Armiju su još činila dva korpusa pod zapovjedništvom Ernsta Hartunga i Gabrijela Rodića. Austro-Ugarska vojska odnijela je odlučnu pobjedu u bitki kod Custozze 24. lipnja 1866. iako je bila brojčano mnogo slabija od talijanske. Barun Maroičić je vrlo uspješno predvodio korpus u bitki i za to je odlikovan Zapovjedničkim križem Reda Marije Terezije. Prije toga, 14. V., počašćen je imenovanjem za tajnog savjetnika cara Franje Josipa I. Kad je nadvojvoda Albrecht imenovan glavnim zapovjednikom na sjevernom bojištu, barun Maroičić je zapovjedništvo svoga korpusa predao nadvojvodi Heinrichu austrijskom i preuzeo zapovjedništvo nad "V. i IX. korpusom Austro-Ugarske vojske" koji su zauzeli položaje na jugu uz rijeku Soču i uzduž morske obale.[1]
Kasniji život, umirovljenje i smrt
Nakon sklapanja mira barun Maroičić je isprva pridodan glavnom zapovjedništvu u Budimu, a 20. III. 1868. imenovan je glavnim zapovjednikom u Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj, Tirolu, Istri i Primorju, sa štabom u Grazu. Mjesec dana poslije, 22. IVV., promaknut je u čin feldzeugmeister-a. Sljedeće godine, 27. III. 1869., postavljen je za glavnog zapovjednika u Beču, a godinu dana zatim, 30.IV. 1870. promaknut je u puni čin feldzeugmeister-a. Odlikovan je Redažom Željezne krune I. reda. Tokom svjetske izložbe koja se 1873. održavala u Beču, barun Maroičić je kao glavni zapovjednik grada u nekoliko navrata zastupao cara Franju Josipa I. prilikom posjeta stranih vladara bečkom garnizonu. Za to je odlikovan brojnim visokim stranim odlikovanjima. Pošto je proveo dvanaest godina na mjestu zapovjednika, barun Maroičić je umirovljen 1. V. 1881. Tada mu je dodijeljen Viteški veliki križ Leopoldova reda. Barun Josip Maroičić di Madonna del Monte umro je u Beču sljedeće godine, 17. X. 1882.[1]
Činovi
čin Kadett-feldwebel (kadet-narednik) dodijeljen 1828. godine.
čin Fähnrich (zastavnik) dodijeljen 1830. godine.
čin Hauptmann (satnik) dodijeljen 1843. godine.
čin Major (bojnik) dodijeljen 1848. godine.
čin Oberstleutnant (potpukovnik) dodijeljen 1849. godine.
čin Oberst (pukovnik) dodijeljen 1849. godine.
čin Generalmajor (general-bojnik) dodijeljen 1854. godine.
čin Feldmarschalleutnant (podmaršal) dodijeljen 1860. godine.
čin Feldzeugmeister (general topništva) dodijeljen 1868. godine.
Odlikovanja
- Viteški križ Reda Marije Terezije (Ritter des Militär Maria Theresien Ordens)[1]
- Viteški križ Leopoldova reda (Ritterkreuz des Österreichisch-kaiserlicher Leopold-Orden)[1]
- Zapovjednički križ Reda Marije Terezije (Kommandeur des Militär Maria Theresien Ordens)[1]
- Red Željezne krune I. reda (Ritter I. Klasse des Orden der Eisernen Krone)[1]
- Viteški veliki križ Leopoldova reda (Großkreuz des Österreichisch-kaiserlicher Leopold-Orden)[1]
Izvori
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 Vladimir Brnardić (veljača 2008.). Josip Maroičić (1812.-1882.). Hrvatski vojnik. Preuzeto 7. prosinac 2013.
