Jeremija II Carigradski

Jeremija II Tranos
vaseljenski patrijarh Carigrada
CrkvaVaseljenska patrijaršija
PrethodnikMitrofan III
Mitrofan III
Teolept II
NasljednikMitrofan III
Pahomije II
Matej II
Redovi
Konsekracijao. 1568
Lični detalji
Rođenjeo. 1530
Anchialos
Smrt1595
Carigrad

Jeremija II Tranos (o.1530 – septembar 1595) bio je vaseljenski patrijarh Carigrada u tri navrata - od 1572. do 1579. godine; od 1580. do 1584. godine, te od 1587. do smrti.

Život

Jeremija Tranos se rodio u Anhijalosu (današnje Pomorije u Bugarskoj), u uticajnoj grčkoj porodici. Datum rođenja nije precizno utvrđen, ali se najčešće navodi 1530. godina, iako poneki učenjaci sugeriraju i 1536. godinu.[1] Bio je obrazovan od strane najboljih grčkih učitelja svog doba, a u mladosti je postao monah. Zahvaljujući podršci bogatog grčkog poduzetnika Mihaila Kantakuzina je oko 1568. godine imenovan za episkopa Larise.[1]

Kada je Kantakuzin ishodio svrgavanje patrijarha Mitrofana III, Jeremija je uz njegovu pomoć prvi put izabran za patrijarha 5. maja 1572.[1] Jeremijina prva brigfa je bila reforma Crkve, te je sazvao Sinod sa ciljem da da iskorijeni simoniju. Također je obnovio sabornu crkvu, koja je tada bila crkva Pamakaristos. Za vrijeme prvog stolovanja Jeremija je prvi put imao službene kontakte sa luteranima a koji su završili razilaženjem po teološkim pitanjima. 3. marta 1578. je njegov pokrovitelj Kantakuzin pogubljen, te je Jeremijin položaj oslabio.[1] 23. ili 29. novembra 1579. Jeremija je svrgnut i izopćen,[2] a njegov suparnik Mitrofan III se vratio na mjesto patrijarha.

Mitrofan III je umor u augustu 1580,[2] te se Jeremija po drugi put vratio na mjesto patrijarha, najvjerojatnije 13. augusta.[3] Od 1580. do 1583. su postojali kontakti između Jeremije i pape, a koji su se ticali uvođenja gregorijanskog kalendara u Grčkju: Rim je bio gotovo siguran da će biti prihvaćen, ali se Jeremija tome na kraju usprotivio.[3] Godine 1584. je pak Jeremija papi Grguru XIII ponudio darove - dvije relikvije iz crkve svetog Jovana Zlatoustog i Svetog Andreje Kritskog.[4]

Zimi 1583/1584. se protiv Jeremija skovala zavjera grčkih episkopa, a koju su vodili Pahomije uz Cezareje i Teolept iz Filipuploisa; oni su ga optužili da je podržavao grčki ustanak protiv Osmanskog Carstva, da je krstio muslimane te da je održavao koresponedneciju sa papama.[5] Jeremija je uhapšen i pretučen te je tri puta izveden pred sud: od prve je optužbe oslobođen, ali je treća potvrđena te je 22. februara 1584. svrgnut i izgnan na Rodos.

Zahvaljujući intervenciji francuskog ambasadora na osmanskom dvoru, godine 1586. je Jeremija oslobođen izgnanstva na Rodosu te je počeo putovati kroz Poljsko-Litavsku Uniju (što je uključivalo današnju Ukrajinu) i Rusko Carstvo kako bi prikupio novac za Crkvu. Za vrijeme tog putovanje je došao u Moskvu 11. jula 1588, te je nakon pregovora sa Borisom Godunovom (regentom cara Fjodora I) 26. januara 1589. Joba Moskovskog ustoličio kao prvog patrijarha Moskve i cijele Rusije. Na povratku za Carigrad Jeremija je svrgnuo kijevskog mitropolita Onisifira Divočku, a na njegovo mjesto imenovao i posvetio Mihaila Rohozu.

U međuvremenu su nakon 1584. na mjestu patrijahra bili Pahomije II i Teolept II, od kojih je potonji svrgnut maja 1586.[6] Crkvom je upravljao Jeremijin pristaša đakon Nikifor (u. 1596), a deset dana đakon Dionisije Filozof (kasniji mitropolit Larise).[6] U aprilu 1587. Jeremija je formalno izabran za patrijaha, ali je zbog njegovog odsustva crkvom uprvaljao đakon Nikifor. 4. jula 1589. sultan je formalno imenovao Jeremiju za carigradskog patrijarha po treći put.[3] Jermija je doznao da je ponovno izabran u patrijarha tek 1589. u Moldaviji kada se vraćao u Carigrad gdje je stigao 1590.[5]

12. februara 1593. je sinod u Carigradu potvrdio autokefalnost Moskovske patrijaršije.[4] Precizan datum Jeremijine smrti nije poznat, ali se ona zbila između septembra i decembra 1595. u Carigradu.

Grčka Augusburška konfesija

Od 1576. do 1581. je Jeremija održao prvu važniju teološku raspravu između pravoslavaca i protestanata. 24. maja 1575. luterani Jakob Andreae i Martin Crusius iz Tübingena su patrijarhu dostavili prijevod Augsburške konfesije. Jeremija II je napisao tri odgovora na nju, a koji su ustanovili kako pravoslavna crkva ne prihvaća [[Protestantska reformacija|reformaciju].[7] Luterani su odgovorili na dva pisma, ali je treće dovelo do konačnog razilaženja. Ti su dokumenti po prvi put na jasan i precizan način ustanovili odnos pravoslavne i reformacijskih crkava.

Dostignuća

Jeremija je najpoznatiji po svojoj ulozi u uspostavi Moskovske patrijaršije, pri čemu je prvo sebe predložio za prvog moskovskog patrijarha; od toga je odustao kada je Boris Godunov predložio da bi mu sjedište trebalo biti u Vladimiru, koji je tada bio siromašan grad. Umjesto toga Jeremija je za patrijarha ustoličio Godunovljevog suradnika, mitropolita Joba.

Patrijarh Jeremija je također uspio ishoditi povlastice za grčku zajednicu unutar Osmanskog Carstva, a koja se uglavnom ticala osnivanja škola. U Jeremijino vrijeme je bila samo jedna škola na grčkom jeziku u cijelom Carstvu - "Velika škola nacije". Pod Jeremijinim pokroviteljstvom se do kraja 16. vijeka osnovalo još sedam škola - u Ateni, Livadiji, Hiosu, Smirni, Kidoniji, Patmosu i Janjini, a kasnije još četrdeset druugih škola [8]

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 R. Aubert (2003). „Jérémie II”. Dictionnaire d'histoire et de géographie ecclésiastiques. 28. Paris: Letouzey et Ané. 995-1001. ISBN 2-7063-0210-0. 
  2. ↑ 2,0 2,1 R. Janin (1956). „Costantinople, Patriarcat grec”. Dictionnaire d'histoire et de géographie ecclésiastiques. 13. Paris: Letouzey et Ané. 632,677. 
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 L. Petit (1924). „Jérémie II Tranos”. Dictionnaire de Théologie Catholique. 8. Paris: Letouzey et Ané. 886-894. 
  4. ↑ 4,0 4,1 Athanasios Paliouras. „Jeremias II”. Ecumenical Patriarchate. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-23. Pristupljeno 28 May 2011. 
  5. ↑ 5,0 5,1 Gudziak, Borys A. (2001). Crisis and reform : the Kyivan Metropolitanate, the Patriarchate of Constantinople, and the genesis of the Union of Brest. Cambridge, Mass: Ukrainian Research Institute, Harvard University. str. 30–40. ISBN 0-916458-92-X. 
  6. ↑ 6,0 6,1 Kiminas, Demetrius (2009). The Ecumenical Patriarchate. Wildside Press. str. 38,46. ISBN 978-1-4344-5876-6. 
  7. ↑ Ware, Timothy (1993). The Orthodox Church. London, England New York, N.Y: Penguin Books. str. 94. ISBN 0-14-014656-3. 
  8. ↑ "Holy David and School Master Monks of Varnakova during Turkish Rule" by Holy Metropolis of Phocis, page 89.

Vanjske veze