Heril (starogrčki: Ἥριλλος, Herillos, fl.. 3. stoljeće pne.) iz Halkedona (Χαλκηδόνιος) ili iz Kartage (Καρχηδόνιος),[1] bio je starogrčkistoičkifilozof i učenik Zenona iz Kitija.[2] Kao autor djela koja nisu sačuvana, Heril je jedan od najmanje poznatih stoičkih filozofa; Ciceron u svom spisu O dužnostima (I, 7) kaže da su njegove teorije već dugo prezrene. Za razliku od svog suvremenika Aristona s Hiosa, drugog stoika s kojim je dijelio određene ideje, on nije stvorio vlastitu školu, što je priječilo prijenos njegovih ideja. Stoga se o njegovom radu i njegovoj misli može samo nagađati.
Život
O Herilovom životu nema kronoloških podataka antičkim izvorima, pa znanstvenici pribjegavaju nagađanju. S obzirom na to da je Zenon umro 263/262. pne., može se opravdano uzeti 285-280. pne. kao terminus post quem za datum njegova rođenja. Sigurno je bio suvremenik ili, što je vjerojatnije, stariji suvremenik stoika Hrizipa, rođenog 281/280. pne.[3].
O Herilovom porijeklu mišljenja su podijeljena. Tradicija utemeljena na odlomku iz Života i mišljenja znamenitih filozofaDiogena Laertija (VII, 37), prema kojoj je Heril potjecao iz Kartage, osporavaju brojni moderni analitičari. Tako Peter Von der Mühl smatra da je Heril rođen u Halkedonu, temeljeći svoj zaključak na jednog varijanti čitanja drugog odlomka iz Života i mišljenja znamenitih filozofa (VII, 165).[4].
Bez obzira na to potječe li iz Halkedona ili iz Kartage, Heril je u svakom slučaju vrlo rano postao Zenonov učenik, što sugerira da se njegova obitelj u međuvremenu preselila u Atenu. Međutim, Heril se nakon toga ipak držao brojnih platonističkih učenja, koja su ga dovela da odbci ortodoksne stoičke teorije svog učitelja.[5] Tako je postao disident stoičke škole, u vrijeme kada su takve intelektualne pobune uzimale maha (Ariston s Hiosa, a jedno vrijeme i Hrizip).[3] Stoga su ga kasnije snažno kritizirali Zenonovi nasljednici Kleant i Hrizip.
Nakon sredine 3. stoljeća pne. o njemu više nema podataka u antičkim izvorima.
Može se pretpostaviti da je Heril bio lijep dječak. Diogen Laertije zapravo iznosi sljedeću anegdotu: "Priča se da je [Heril] imao mnogo obožavalaca dok je bio dječak; kad je Zenon hteo da ih otera, naterao je Herila da obrije glavu, i to ih je onda odbilo".[6]
Filozofija
Hrizip, oštri kritičar Herilove filozofije.
Kao Zenonov učenik, Heril je zasigurno u svoju misao ugradio značajan broj stoičkih učenja, poput tripartitne podjele filozofije na logiku, fiziku i etiku. Međutim, Heril se od stoičke ortodoksije razlikuje po dvije točke, od kojih je jedna bitna, a druga manje značajna.
Prva se točka odnosi na pitanje vrhovnog dobra. Heril je zapravo tvrdio da znanje (ἐπιστήμη) predstavlja vrhovno dobro.[3] Tvrdio je zapravo da je "znanje ponašanje u primanju predstava koje je zaštićeno od svake promene kojoj podleže razum",[7] tj. da je znanstvena analiza jedina stvar koja se ne može osporiti, jedina valjana istina. To, prema platonskoj jednadžbi, gdje je istina = dobro, dovodi do toga da se znanje smatra jedinim mogućim dobrom. U nedostatku dovoljno podataka ne znamo kakve je etičke posljedice Heril izvukao iz ove teze u svojim Etičkim postavkama.[8] No, Ciceron napada ovu ideju i za Herilova načela kaže da su "već odavno razbijena i napuštena" i "već ranije odbačena".[9]
Prepoznajući znanje kao vrhovno dobro, Heril se izravno suprotstavlja tezama Zenona i njegovih nasljednika: on zapravo preokreće hijerarhiju uspostavljenu ortodoksnim stoicizmom između etičkog, fizičkog i logičkog područja. Vrhovno područje više nije etika, već fizika. Stoga se više istina ne postiže proučavanjem dobra, već se proučavanjem istine postiže dobro.[3].
Druga je tečka piatnje o ciljevima kojim treba težiti.ref>Les philosophes hellénistiques de Long et Sedley, tome II, str. 422-426, ed. Garnier Flammarion.</ref> Za Zenona su stvari bile tri vrste: u osnovi dobre, u osnovi loše i ravnodušne (indiferentne). Unutar indiferentnih stvari mogli bismo razlikovati stvari koje u skladu s prirodom (recimo X) i stvari suprotne prirodi (recimo Y). Za ortodoksne stoike stvari X predstavljale su prvu skicu dobra, a stvari Y prvu skicu zla. Međutim, heterodoksni stoici, a posebno Ariston, odbacili su bilo kakvu hijerarhiju unutar ravnodušnih stvari: cilj kojem treba težiti pred ravnodušnim stvarima bila je "ravnodušnost prema svemu što se nalazi u sredini između porika i vrline".[10] U stvari, kao što je primijetio Ciceron,[11] Heril će zauzeti ovo Aristonovo gledište. Zapravo je razlikovao dvije vrste ciljeva: pravi krajnji cilj, kome teži samo mudrar čovjek (Dobro), i podređeni cilj, kome teži običan čovjek (nesumnjivo stvari X).[12] Stoga je za nemudre vrdio "da nemaju cilja , već se on mijenja u skladu s okolnostima i stvarnošću".[13]
Kritika
Herilove teze oštro su kritizirala dva Zenonova nasljednika na mjestu voditelja stoičke škole u Stoa poikile. Kleant je tako napisao djelo Protov Herila,[14][3] a Hrizip ga je oštro kritizirao u trećoj knjizi svojeg spisa O dobru (Περὶ ἀγαθῶν).[15][3] Nepoznato je o čemu se radilo u tim kritikama, iako su se morale odnositi na dvije točke kojima Heril odstupa od ortodoksnog stoicizma.
Djela
Herilu se pripisuje dvanaest djela, koja su sva izgubljena, kao i nepoznati broj dijaloga. Prema Diogenu Laertiju, to su u osnovi bili kratki spisi, uz moguću iznimku Etičkih postavki, koje su se sastojale iz nekoliko knjiga i vjerojatno predstavljale njegovo glavno djelo. Ipak, prema Laertiju, njegov je stil bio "pun snage". Popis koji je dao Diogen je sljedeći:[3][16]O tjelesnoj vježbi (Περὶ ἀσϰήσεως); O strastima (Περὶ παθῶν); O mišljenju (Περὶ ὐπολήψεως); Zakonodavac (Νομοθέτης); Babičar (Μαιευτιϰός); Protivnik (Άντιφέρον); Učitelj (Διδάσϰαλος); Preglednik (Διασϰευάξων); Kontrolor (Εὐθύνων); Medeja (Μήδεια); Hermes (Ἑρμῆς); Etičke postavke (Θέσεων ἠθιϰῶν); dijalozi.
Laertijev popis slijedi preciznu klasifikaciju. Prva tri spisa imaju apstraktnu temu: dva se tiču etike (O tjelesnoj vježbi i O strastima) a jedan logike (O mišljenju). Sljedećih pet djela – Babičar je odvojen – odnosi se na ljude: jedno se tiče politike (Zakonodavac), tri, vjerojatno, logike (Učitelj, Prglednik i Kontrolor) i jedno dvosmisleno (Protivnik). Slijede dva djela s mitološkom temom. Na posljdnjem su mjestu Etičke postavke i dijalozi s nepoznatom tematikom.[3]
Značaj i utjecaj
Heril će nakon smrti biti prilično zaboravljen. Stoga se njegovo ime rijetko pojavljuje u antičkoj književnosti, npr. jednom u Plutarhu,[17] i jednom u Ciceronu.[18]Montaigne ga citira u prvom odlomku svog spisa Apologie de Raimond Sebon, u 12. poglavlju drugog dijela Eseja. Heril nije potpuno zaboravljen samo zahvaljujući Diogenu Laertiju i neumoljivosti nekolicine filologa s početka 19. stoljeća.
Za razliku od Aristona, nije poznat nijedan Herilov učenik. Čini se da je njegova heterodoksija zapravo više rezultat individualnog pristupa nego želje za općom reformom stoičkog sustava.
Reference
↑Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa u VII, 37 naziva ga Kartažaninom (Καρχηδόνιος), a u at VII, 165 kao Halkedonca (Χαλκηδόνιος). Marcovich (1999), najnoviji urednik Laertijevog izdanja na oba mjesta odabira "Halkedonac" kao ispravno čitanje.
