Zapis se mogao jednostavno umnažati, pomoću negativa napravljenog iz orginalno zapisane ploče - mastera. A tako umnožene ploče mogle su se reproducirati jedino na njegovom
gramofonu.[2]
Početkom 20. vijeka poboljšana je metoda prešanja ploča, a do 1915. usvojen je standard od
78 okretaja u minuti, što je bilo dovoljno da na svakoj strani ploče stane oko 4 ½ minuta zapisa. Početkom 1920-ih usvojeni su električnizvučnici za pojačavanje glasnoće zvuka, a
1925. kompanija Brunswick je izbacila prvi gramofon, pokretan elektromotorom.[1]
Nova revolucija uslijedila je 1958. kad su na tržište izbačeni stereofonski (stereo) sistemi, zajedno s pločama koje su imale dva odvojena kanala informacija u jednoj brazdi, ti gramofoni bili su sposobni vrlo vjerno reproducirati zvuk pa je to postalo poznato kao Hi-fi.[2] .
Prvi gramofoni su se sastojali od tanjura na kojem leži gramofonska ploča, mehaničkog pogonskog mehanizma sa ručkom za pokretanje i ručke s gramofonskom iglom i velikom limenomtubom za pojačavanje zvuka.
Sistem reprodukcije bio je jednostavan, igla je klizala po brazdi na površini rotirajuće gramofonske ploče i proizvodila zbog neravnina i izbočina u brazdi različite tonove.
Ručka s iglom treba bokove brazde na ploči pritiskati određenom vertikalnom silom, a to se postiže kontrautegom na drugom kraju ručke ili oprugom u ručki. Ako je sila prevelika, oštećuje se ploča, a ako je premalena, zvuk će biti izobličen.[1]