Kralj Constantine od Dumnonije je jedan od likova iz legende o Kralju Arthuru.
Constantine je vjerojatno negdje početkom 6. vijeka naslijedio svog oca Cadora, kao kralj nad kraljevima u tadašnjoj Britaniji. Prema pisanim izvorima to bi mogla biti 537., nakon Bitke kod Camlanna iz koje je (po nekima) izašao kao jedini preživjeli. On je vjerojatno negdje u to vrijeme prepustio tron Britanskog kraljevstva, svom rođaku Kralju Arthuru.[1]
I pored svih počasti i visokih dužnosti koje je zauzimao, Constantina je njegov suvremenik Gildas opisao kao prljavog kukavicu iz lavlje Dumnonije. I to zato jer je počinio svetogrđe, kad je kao biskup u svetosti crkve ubio svoja dva nećaka. Prema Geoffreyu od Monmoutha, to su zapravo bili izdajnički sinovi podlog zavjerenika Mordreda, koji su ubijeni u Winchesteru i Londonu.[1]
Kako je u to vrijeme bilo mnogo plemića koji su se zvali Constantine, danas ga je teško identificirati i razdvojiti od drugih. Izgleda da se pod starost, jako promijenio ožalošćen smrću svoje voljene žene. On se po legendi preobratio na kršćanstvo, nakon lova na jelena, koji mu je pobjegao i sakrio se u pustinjački dom svetog Petroca. Svečeva moć toliko je impresionirala Constantina da se odmah preobratio na kršćanstvo. Petrocu je poklonio svoj lovački rog od slonovače da time obilježi taj događaj. On se dugo nakon tog čuvao, zajedno sa ostalim svečevim relikvijama u crkvi u Bodminu.[1]
Kralj Constantine je nakon tog postao suosnivač čuvenog cornwallskog samostana, a uskoro je napustio i tron Dumnonije u korist svoga sina - Bledrica, kako bi se posvetio vjeri. Ostatak života proveo je među svojim sunarodnjacima, osnivajući crkve po cornwallskim parohijama Padstow, Illogan i u gradu Falmouthu, te u Devonskim selima Milton Abbot i Dunsford.[1]
Izvori
Vanjske veze
