Dogovor je postignut u Beču (Austrijsko carstvo) 28. ožujka1850. godine između osmorice južnoslovenskih književnika, od kojih su petorica bili Hrvati, dvojica Srbi i jedan Slovenac.[2] Prvi put je objavljen u Gajevim Narodnim novinama od 3. travnja 1850.[3] Cilj okupljenih jezikoslovaca je bio da se nacionalni književni jezici što je više moguće približe, jer su smatrali da su svi južni Slaveni jedan narod i stoga trebaju imati jedan književni jezik:
Znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego i po jeziku i pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili.[4]
Bečki književni dogovor je nastao tokom izrade službene političke i pravne terminologije za slavenske narode Austrijske carevine. Rad na izradi te terminologije financiralo je ministarstvo monarhije, a plod toga rada trebalo je da olakša razumijevanje u pravnim stvarima na slavenskom jugu carevine.[2] I uštedu administrativnih troškova prevođenja na razne jezike i dijalekte.[5] Inicijator rada na terminologiji je bio Fran Miklošič, carski bibliotekar i poslanik u Reichstagu carevine[2], koji je pozvao predstavnike Srba i Hrvata da sednu za sto i da se dogovore.
Glavni potpisnik sporazuma sa srpske strane bio je Vuk Stefanović Karadžić, a sa hrvatske Ivan Mažuranić.[6] Kao polaziste za srpski ili hrvatski odnosno srpskohrvatski, poslužio im je štokavski dijalekt, tačnije govor Bosne i Hercegovine i Dubrovnika. Smatra se da je "južno narečje", iako se najvećim dijelom nalazilo izvan granica Austrijske monarhije, usvojeno kao osnove književnoga jezika dobrim delom zahvaljujući dugogodišnjem zalaganju Vuka Karadžića.[2] O samom sastanku je malo poznato, a veruje se da je održan u stanu Vuka Karadžića na Ungargasse 362 ili u Gerlovićevoj krčmi.[5]
Jedan od potpisnika, Ivan Kukuljević, period bečkog dogovora opisuje kao doba kada je "Hrvatska spavala u dubokom snu", "sva inteligencija jedino latinski govorila", "u ženskom društvu jedini jezik bio njemački", a aristokracija svoje sinove slala u Mađarsku da uče mađarski.[5]
Bečkim književnim dogovorom su usvojena i neka načela za normiranje budućeg zajedničkog jezika:
da se na onijem mjestima gdje su dva sloga piše ije, a gdje je jedan slog, da se piše je ili e ili i, kako gdje treba (npr. bijelo, bjelina, mreža, donio).
da i književnici istočnoga vjerozakona vrate h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto.
da h na kraju imenica u rodu množine ne treba pisati (npr. zemaljah, otacah).
da se pred r, gdje samo sobom slog čini, ne piše ni a ni e, već samo r neka stoji (npr. prst umesto perst).
Hrvatski predstavnici su bili zadovoljni postignutim dogovorom jer je to bilo priznaje njihovoj renesansnoj dubrovačkoj književnosti, a Srbi jer je predstavljao priznanje njihovoj epskoj poeziji.[6]
Posledice
Zato molimo sve književnike, koji upravo žele sreću i napredak narodu svojemu, da bi na ove misli naše pristali i po njima djela svoja pisali.[4]
– Bečki književni dogovor
Radi približavanja književnog jezika, hrvatski pisci su izašli u susret odričući se kajkavštine i usvajajući štokavsko narečje za književno, a srpski književnici napuštanjem slaveno-serbskog jezika.[7] Nakon toga, radi približavanja dva pisma, izvršene su reforme latinice i ćirilice po fonetskom principu.[8] Dotadašnji dijalekti Hrvata čakavski i kajkavski potisnuti su u dijalekte drugoga reda u odnosu na ustoličenje štokavskog govora kao zajednièkog za Srbe i Hrvate.[9] U Srbiji je narodni govor uvođen uz veliko protivljenje Srpske pravoslavne crkve.
Dvije godine nakon bečkog dogovora Demeter kao tehnički urednik Gajevih Narodnih novina, čineći kraj jezičkoj raspri Karadžića i Kluna, između ostaloga, veli:
Budimo zadovoljni time da nam je u novie vrieme za rukom pošlo književni jezik onih koji se danas za Serblje drže, s jezikom onih koji se Hrvatima nazivaju, tako izjednačiti, da nije među jednima i drugima izvan pismenah u bitnosti baš nikakove razlike, tako da koi je vješt čitanju u obim pismenima, može isto tako zvane hervatske kao i serbske knjige smatrati kao svoje, budimo time zadovoljni, rekoh, a za ostalo da nas ne boli glava.[5]
Slavni hrvatski filolog Vatroslav Jagić, pišući o pravopisu, godine 1864. veli da su Bečki književni dogovor načinili "najizvrstniji sinovi našega naroda, kojima se i danas domovina ponosi".[2]Ljudevit Gaj je govorio: " Ljudevit Gaj je u trenutku sevdaha zabacio kapu i uzviknuo: Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo."[6]
Danas u Hrvatskoj Vuk Stefanović Karadžić nije omiljen, iako se hrvatski jezik uglavnom pridržava i njegovih pravila i južnoga narječja, dok ga u Srbiji "kuju u zvijezde" a nikada nisu prihvatili južno narječje za književno.[5] I među srpskim i među hrvatskim nacionalistima se danas može čuti mišljenje da je u Beču održan privatan sastanak nekolicine pojedinaca koji nikoga nisu predstavljali. Redovno se prećutkuje značaj bečkog književnog dogovora za savremeni srpski, odnosno hrvatski jezik.[5]
.jpg)
