Aleksandar Savić je rođen 1923 godine u zagrebačkoj židovskoj obitelji dr. Milivoja Savića i Ine Jun-Broda.[3][4][5] Aleksanderov otac je 1930-ih promijenio prezime iz Schwarz u Savić zbog povećanog antisemitizma na teritoriju Kraljevine Jugoslavije uzrokovanog nacističkom propagandom.[6] Pohađao je VII b razred "Druge muške realne gimnazije".[5] Veliki utjecaj na Aleksandrov pogled prema naprednom pokretu je imao je njegov tetak dr. Beno Stein, koji je bio simpatizer Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), te komunističke aktivnosti njegove majke Ine.[7] Naprednom pokretu pristupio je već u gimnaziji, te je pritom bio primljen u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Aleksandar je bio sekretar SKOJ-evske grupe u svome razredu, rukovodilac SKOJ-evskog aktiva u gimnaziji i član srednjoškolskog rukovodstva u Zagrebu.[4][5]
Bio je tih, oštrouman i odlučan mladić, odličan đak, širokog obrazovanja, besprijekorna vladanja, miljenik većine nastavnika, kojega su čak i rijetki "desno" orijentirani nastavnici morali tolerirati zbog njegova znanja. Neumoran je bio u diskusijama, te je zbog svoje agilnosti u prijateljevanju malo-pomalo oko sebe stvarao krug simpatizera KPJ. Aleksandru je pripala zasluga da stvori prvi marksistički kružok koji je obuhvatio nekoliko đaka "Druge muške realne gimnazije" i "Prve klasične gimnazije", a povremeno bi dolazili i đaci iz drugih škola.[5]
Aleksandar Savić na Medvednici1930-ih godina. Na slici su još (sa lijeva na desno): Aleksanderov tetak Beno Stein, Dora Rosner, tetka Vera Stein-Ehrlich, majka Ina, očuh Fric-Miroslav Jun i Julija Weiner.
Oko sebe je okupljao napredne omladince, te je u stanu svoje majke održavao ilegalne sastanke na kojima je do u detalje razradio zadatke za svoju SKOJ-evsku grupu. Znao je okupiti i širi krug omladinaca iz svojeg razreda sa kojima je potom odlazio na izlete i družbu, stvorivši tako lijevu jezgru svojeg VII b razreda. U ljeto 1940 Aleksandar je s nekoliko omladinaca i omladinki organizirao logorovanje kraj Boračkog jezera u Hercegovini i na otoku Mljetu. Omladinci su pod Aleksanderovom inicijativom odlazili na Sljeme s ruksacima punim knjiga kako bi se pripremili za predstojeće ratne teškoće.[5] Po dolasku ustaša na vlast tj. uspostavom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) uključio se u Narodnooslobodilačku borbu (NOB), bio je uključen u jednu od prvih udarnih grupa osnovanih u Zagrebu. Aleksandar je učestvovao u pisanju antifašističkih parola, djeljenju letaka i drugim antifašističkim aktivnostima.[4] Uhapšen je od ustaša u julu 1941 i odveden u "radnu službu" u Koncentracijski logor Danica u Koprivnici.[4][5] Odande se neko vrijeme javljao drugovima, no zatim se prestao javljati. Nakon toga je navodno bio viđen u Karlovcu.[5] Kasnije se konačno saznalo da je Aleksandar deportiran u Koncentracijski logor Jadovno gdje je mučki ubijen zajedno sa 162 židovska omladinaca iz Zagreba.[4][5][8] Aleksanderov otac Milivoj je između 21.7. i 25.7. 1941 bio upućen, na zahtjev zagrebačke Židovske općine, u Gospić da sa sobom ponese i dostavi lijekove i hranu za zatočene Židove u Koncentracijskim logorima Pag i Jadovno. Ostaje nejasno da li je Aleksanderov otac uopće stigao do Gospića, ali do logora na Pagu i u Jadovno sigurno nije.[9]
Goldstein, Ivo (2005). Židovi u Zagrebu 1918-1941., Zagreb: Novi Liber. ISBN953-6045-23-0
Romano, Jaša (1980). Jevreji Jugoslavije 1941–1945: žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata, Beograd: Jevrejski Istorijski Muzej, Saveza jevrejskih opština Jugoslavije.
Kraus, Ognjen (1998). Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN953-96836-2-9
Grakalić, Ladislav (1984). Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941-1945 II, Zagreb: Gradska konferencija SSRNH - Gradski odbor Saveza udruženja boraca NOR-a - Sveučilišna naklada Liber.
Gordiejew, Paul Benjamin (1999). Voices of Yugoslav Jewry, Albany, New York: State University of New York Press. ISBN9781438404479
Goldstein, Ivo (2001). Holokaust u Zagrebu, Zagreb: Novi Liber. ISBN953-6045-19-2
