PROFILPELAJAR.COM

Tragedija je dramska vrsta u stihovima koja se razvila u staroj Grčkoj, postignuvši najveći procvat u V vijeku p. n. e. Prema Aristotelovom mišljenju (koje je danas uglavnom prihvaćeno) nastala je iz obreda posvećenih bogu Dionizu na taj način što se horovođa u horskim pjesmama odvojio od hora, počeo govoriti samostalne stihove i voditi razgovor s horom. Osnivač tragedije prema grčkoj predaji je Tespis, a najveći su grčki tragičari Eshil (525–456. p. n. e), koji je dodao drugog glumca, Sofoklo (496–406. p. n. e)^[1], koji je dodao trećeg glumca, i Euripid (485–406. p. n. e). Naziv "tragedija" potječe od grčkih riječi tragos, jarac, i ode, pjesma, a do njega je došlo vjerovatno zbog toga što su u najstarije vrijeme članovi hora bili zaogrnuti jarčjom kožom, predstavljajući tako mitske pratioce boga Dioniza-satire.^[2]

Starogrčka tragedija imala je obredni smisao. Njena je tematika uzeta iz mitova, a u izvedbi hor igra važnu ulogu. Izvodili su je posebno odjeveni glumci koji su nosili maske. Njeni glavni dijelovi su bili prolog (prema grč. prologos, riječ-govor na početku, predgovor), zatim epizodij (od grč. episodion, naknadni ulazak glumca ka horu) koji je označavao dijaloški dio između horskih pjesama, stasim (prema grč. stasimon, stajaća pjesma hora), tj, horska pjesma između dijaloških dijelova i eksod (prema grč. eksodos, izlazak) koji označava izlaznu pjesmu hora na kraju tragedije. Dijalozi su se u tragediji recitovali, a pjesme su se pjevale uz ples i muzičku pratnju koju je komponovao sam pjesnik.

U razvoju dramske književnosti tragedija je izgubila obredni smisao, uloga hora s vremenom je manja ili je hor potpuno napušten, kompozicija je postala slobodnija, a isključivo mitsku tematiku zamjenjuje historijska tematika ili tematika aktuelnih društvenih sukoba. Ostaju, međutim, ipak neke karakteristike na osnovu kojih se može govoriti o tragediji kao posebnoj dramskoj vrsti u svim književnim razdobljima.^[3]

Opće karakteristike tragedije

Opće karakteristike tragedije: tragički junak, tragička krivica, tragički završetak, katarza i uzvišen stil.^[4]

Tragički junak u najširem smislu riječi žrtva je vlastite nesretne sudbine. On se sukobljava sa drugim karakterima ili sa svojom okolinom zbog nekih ideala koje suprotstavlja stvarnosti, zbog vlastite plemenitosti, vrijednosti, nekim moralnim načelima ili zbog ličnog sticanja životno važnih okolnosti.
Njegova tragička krivica zato nije namjerna greška ili kršenje zakona, nego je rezultat sudbinske zablude, neminovnog sukoba ideala i stvarnosti, ili pak njegove unutrašnje moralne nadmoći nad drugima koji pak zastupaju jedno moguće etičko stajalište, ali npr. ono koje se odnosi na prošlost, dok tragički junak zastupa načela novog morala budućnosti.
Tragički završetak je tako konačna cijena koju junak plaća za vlastitu dosljednost, a njegova je žrtva najveća žrtva koju čovjek može dati, vlastiti život.
Uzvišenim stilom, pak, naziva se takav izbor jezičkih sredstava izraza u kojem prevladavaju elementi svečanog, dostojanstvenog govora.

Aristotel, prvi teoretičar tragedije, smatrao je da tragedija treba izazivati strah i sažaljenje te tako pročistiti osjećaje gledalaca. To pročišćenje zove on katarzom (od grč. katharsis, prema kathairo, čistim). Na osnovu Aristotelovog mišljenja o katarzi razvile su se kasnije mnoge teorije o katarktičkom djelovanju tragedije ili drame u cjelini, pa i takve teorije koje svrhu cjelokupne književnosti tumače u smislu pročišćenja odnosno oplemenjivanja osjećanosti.

Također pogledajte

Klasicizam

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Tragedija

In Our Time, Tragedy na BBC Radiju 4

Nedovršeni članak Tragedija koji govori o književnosti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

^ Dukat, Zdeslav (1981). Sofoklo: ogledi o grčkoj tragediji. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.
^ Aristotel (2005). Dukat, Zdeslav (ured.). O pjesničkom umijeću. Zagreb: Školska knjiga.
^ Leski, Albin (1995). Grčka tragedija. Novi Sad: Svetovi.
^ Vernan, Žan-Pjer; Vidal-Nake, Pjer (1993). Mit i tragedija u antičkoj Grčkoj. Knj. 1-2. Sr. Karlovci: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.