Deklaracija iz palate Svetog Džejmsa ili Londonska deklaracija [1] bila je prva zajednička izjava o ciljevima i principima savezničkih sila tokom Drugog svetskog rata.[2] Deklaracija je izdata nakon prve međusavezničke konferencije u palati Svetog Džejmsa u Londonu 12. juna 1941. godine. Predstavnici Ujedinjenog Kraljevstva, četiri suratnički dominioni Commonwealtha (Kanada, Australija, Novi Zeland i Južnoafrička unija), osam vlada u egzilu (Belgija, Čehoslovačka, Grčka, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Poljska, Jugoslavija) i Slobodne Francuske bile su strane u deklaraciji. U njoj se navodi opredijeljenost saveznika da nastave rat protiv sila Osovine (Njemačke i Italije) i utvrđuju se principi koji će služiti kao osnova budućeg mira.
Pozadina
Nakon bitke za Francusku, prognane vlade Poljske, Belgije, Nizozemske i Luksemburga uspostavile su se u Londonu i počele da rade sa Britancima na koordinaciji aktivnosti otpora i nastavku borbe.[3] Apel Charlesa de Gaullea 18. juna također je označio početak pokreta Slobodne Francuske. Do 1941. Češki narodnooslobodilački odbor pod vodstvom Edvarda Beneša također je dobio priznanje kao privremena čehoslovačka vlada jer je sve bliži sarađivao sa Britanijom.[3]
Balkanska kampanja je završena 1. juna 1941. godine, ostavljajući i Grčku i Jugoslaviju pod okupacijom Osovine. Obje njihove vlade otišle su u izbjeglištvo; vlada Petra II, kralja Jugoslavije pridružila se zapadnim savezničkim izgnanstvima u Londonu, dok je grčka vlada Georgea II uspostavljena u Kairu.
London, kao glavni grad jedine zaraćene sile u Evropi koja nije bila pod okupacijom Osovine, postao je centar savezničke diplomatske aktivnosti.[3] Do juna 1941. grad je već bio podvrgnut 11-mjesečnim borbama u bitci za Britaniju i kasnijem londonskom Blitz-u.[2]
Sadržaj i uticaj
Deklaracija iz palate Svetog Džejmsa donijela je tri rezolucije. U prvoj, strane su potvrdile svoje savezništvo, obećavajući da će jedna drugoj pomagati u ratu protiv Njemačke i Italije i ulažući "najveći dio svojih kapaciteta". U drugoj, obećano je da saveznici neće ulaziti u odvojeni mir, navodeći da mira ne može biti dok ne prođe prijetnja dominacije Osovine. Treća rezolucija obavezala je saveznike na princip mira zasnovanog na "voljnoj saradnji slobodnih naroda" u kojem "svi mogu uživati ekonomsku i socijalnu sigurnost".[4][5]
Deklaracija je bila prva izjava savezničkih sila koja izražava viziju poslijeratnog svjetskog poretka.[2] U augustu 1941. Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države izložile su ovu viziju u detaljnijoj formi u Atlantskoj povelji. U septembru je drugi međusaveznički sastanak, koji je sada uključivao sovjetskog ambasadora Ivana Maiskog, nakon anglo-sovjetskog sporazuma, izdao rezoluciju kojom se odobrava Povelja. U januaru 1942. još veća grupa nacija izdala je Deklaraciju Ujedinjenih nacija, podržavajući iste principe koji su prvobitno izneseni u St. Jamesu i obećavajući da će se zajednički oduprijeti silama Osovine.[2]
Također pogledajte
Reference
