Socijalna zaštita u Švedskoj uglavnom se finansira porezima. O njoj brinu tri različita ministarstva: socijalna pomoć pripada pod nadležnosti Ministarstva zdravstva i socijalne zaštite; obrazovanje je u nadležnosti Ministarstva prosvjete i nauka, a tržište rada je pod nadležnošću Ministarstva zaposlenosti.
Početak švedskog sistema socijalne zaštite bio je u organizaciji Crkve. Postao je obavezan od 1734, kada je svaka parohija morala imati dom za starije osobe.[1] U 19. vijeku otavarane su privatne dobrotvorne organizacije za bolesnike, a od 1891. to je regulisano i subvencionisano.[2] Vlada Liberalne stranke donijela je Nacionalni mirovinski zakon 1913, koji pruža sigurnost za starije osobe, a od 1934. pomaže se nezaposlenim osobama.
Švedska je uspostavila uspješan model demokratskog socijalizma, zbog jedinstvenog načina na koji su švedske radničke vođe, političari i staleži sarađivali tokom ranog razvoja švedske socijalne demokratije. Nastojalo se vlast i odlučivanje prebaciti s elite na radnike i u tome se uspjelo. Švedske socijalističke vođe odabrale su umjeren, reformistički politički smjer pa je Švedska izbjegla ozbiljne ekstremističke izazove, te političku i klasnu podjelu, a i ratne sukobe. Sve do danas, njeguje se socijalna država i široka zaštita građanskih sloboda. Temelj švedske politike je da snaga dolazi iz naroda.[3]
Švedska socijaldemokratska partija često se naziva jednom od najuspješnijih socijaldemokratskih stranaka na svijetu. Od godine 1933. kada je došla na vlast i primijenila socijaldemokratska načela u borbi protiv velike ekonomske krize, njene vlade su uspješno iskoristile neutralnost Švedske u Drugom svjetskom a kasnije Hladnom ratu kako bi stvorile jedan od najbolje organizovanih i najefikasnijih sistema države blagostanja, a istovremeno omogućile stalan rast švedske ekonomije. Švedski model, koji mnogi smatraju najuspješnijim kompromisom između kapitalizma i socijalizma, švedskim socijaldemokratama je omogućio da ostanu na vlasti više od sedam decenija — s izuzetkom perioda 1976—1982. i 1991—1994. godine. Međutim, ulazak Švedske u EU i problemi izazvani procesom globalizacije natjerali su švedske socijaldemokrate da u posljednje vrijeme razmišljaju o zaokretu prema neoliberalnoj tržišnoj politici odnosno ideologiji Trećeg puta.
Ministarstvo zdravstva i za socijalne poslove odgovorno je za dobrobit građana i blagostanje. To se definiše kao finansijska sigurnost u vrijeme bolesti, starosti i kao pomoć za porodicu, socijalne usluge, zdravstvena zaštita, promovisanje zdravlja i prava djece. Obrazovanje je besplatno, a jaka je uloga sindikata s velikim brojem članova.
Skandinavski model obračuna s mitom i korupcijom je nemilosrdan, tako da ni kralj nema ekonomski imunitet. Švedski birači ne trpe pohlepne političare. Kriterijumi koje birači u Skandinaviji postavljaju pred svoje političare su vrlo visoki, a kazne za prekršioce nemilosrdne. Niko nije nedodirljiv i izuzet.[4]
Cjelokupno stanovništvo ima jednak pristup javnim zdravstvenim uslugama. Švedski zdravstveni sistem je javno finansiran.
Kvist, Jon; et al. (2011). Changing social equality: The Nordic welfare model in the 21st century.
Nik Brandal, Øivind Bratberg, Dag Einar Thorsen (2013). The Nordic Model of Social Democracy. ISBN1137013265.CS1 одржавање: Вишеструка имена: списак аутора (веза) Pallgrave MacMillan.