U vlaku je onda bilo približno 400 putnika, kojih su veći dio tvorili iseljenički radnici u povratku s ljetnog odmora na rad u SR Njemačkoj.
Vlak je s brzinom od 104 km/h ušao u željeznički kolodvor umjesto dozvoljenom 40 km/h, gdje je iskliznuo iz tračnica te se prevrnuo. Umrlo je 153 putnika, neki od njih zbog električna udara jer je vlak prevrtanjem istrgao željezne stupove električnih vodova. Identifikacija unakaženih trupala predstavljala je veliki problem, tako da je 41 neidentificiranih žrtava pokopano u zajedničkoj grobnici na Mirogoju.[3][7]Josip Broz Tito poslije nesreće proglasio je dan žaljenja.
Pogled prema istoku s nadvožnjaka Strojarske ceste, smjer iz kojeg je došao vlak.Pogled prema zapadu s nadvožnjaka Strojarske ceste. Mjesto nesreće je udaljeno oko 300 metara, još 150 metara iza vagona u sredini.
Naknadno istraživanje isključilo je mogućnosti tehničkih pogrešaka, a optuženi su za uzrok nesreće strojovođa Nikola Knežević i njegov asistent Stjepan Varga, koji su preživjeli. Istražitelji nisu bili istog mišljenja je li nesreću uzrokovalo utjecanje alkohola ili su jednostavno zaspali, ali najvjerojatniji uzrok je bila njihova iscrpljenost; njih su obojica u proteklom mjesecu prošli 300 sati rada[8], a prije nesreće bez ostatka radili su 51 sat. Unatoč toj olakšavajućoj okolnosti strojovođa je osuđen na 15 godina zatvora dok je njegov pomoćnik na 8. Nije isključeno da je vlak zbog niskog stadija željezničke infrastrukture kasnio u dolascima i stoga je strojovođa ubrzanjem vožnje htio ući na zagrebački kolodvor na vrijeme.
Preživjeli putnici potvrdili su da vlak oko sat vremena prije Zagreba nije usporavao niti vožnjom kroz postaje Ludinu i Novoselec, te se opasno naginjao u zavojima.
