Posao je povjeren Alfredu Brandtu, direktoru njemačke inženjerske firme Brandt, Brandau & Company i izumitelju efikasne bušilice. Zbog velike dubine tunela, koja je iznosila par kilometara na svojoj najdubljoj točci ispod planineMonte Leone, ali i zbog izuzetno visokih temperatura, Brandt je razvio novu tehniku probijanja tunela. On je podijelio tunel u dvije zasebne cijevi, sa razmakom od 17 metara.[1]
Tlocrt tunelaDolazak radnika na gradilište
Tako su dvije bušeće garniture mogle raditi istovremeno, sa međuotvorima između njih za ventilaciju i povezivanje radnih vlakova. Brojni ozbiljni problemi prevladani su tokom same gradnje, počevši od grešaka geodetskihinstrumenata zbog gravitacijskih polja planina koje su probijali, ali i zbog poplava na koje bi naišli kad su presjekli podzemne vodotokove, koji su ponekad imali i po 49.270 litara vode u minuti.[1]
Velika teškoća za graditelje bio je nailazak na rasjed u stijeni koji je prevladan ugradnjom 74 čeličnih okvira (pilota) debelih po 50 centimetara, umjesto dotad uobičajenih drvenih. Velike teškoće graditeljima predstavljale su i izuzetno visoke temperature, koje su na pojedinim sektorima prelazile i više od 49 °C.[1]
Reklamni plakat iz 1906. sa ilustracijom novog tunela
Brandt je umro 1899. puno prije nego što je dovršena prva cijev tunela, probijena u januaru1905. godine, pa je tunel pušten u promet 1906.[1] Različiti problemi, uključujući i izbijanja Prvog svjetskog rata, odgodili su završetak druge cijevi tunela do 1921. (otvorene za promet 1922).[1]
