Sveta Oda (oko 680. – oko 726.) bila je navodno škotska princeza, koja se proslavila kao pustinjakinja i svetica u Niskim Zemljama.[1]
Biografija
Oda je rođena slijepa, zbog tog ju je otac poslao na hodočašće u Liège da posjeti relikvije sv. Lamberta. Dok se molila na
njegovu grobu, čudesno je izliječena od sljepoće, kako je zapisano u svetičinoj hagiografiji iz 8. vijeka.
Nakon tog se vratila u Škotsku i zavjetovala da će život posvetiti Bogu.[1]
Prema zapisima iz 13. vijeka, otac ju je silno želio udati, zbog tog je ona sa sluškinjom pobjegla preko Sjevernog mora.
Nakon hodočašća u Rim i Gargano, Oda se skitala i molila po selima Niskih Zemalja da bi se konačno skrasila u Venrayu, u kom nije puno
izdržala zbog nesnosnih svraka. Bježeći od svraka naselila se na šumskom proplanku gdje su joj seljaci sagradili kolibu.[1]
Kako bi zaštitila svoje skromno skrovište od vjetra, tuče, kiše, snijega i ljudi, Oda je zasadila nekoliko grmova, koji su već sutradan su već izrasli u gustu ogradu.
Otac ju je tražio, pa je uz pomoć novčića kao u priči o sv. Dimfni iz domovine i pronašao, ali kad je pokušao prići njezinom skrovištu, svrake bi
ga svakiput otjerale.
Na kraju je odustao i vratio se u Škotsku bez nje, a ona je nastavila živjeti kao pustinjakinja.[1]
Ikonografija i kult
Sveta Oda obično se prikazuje u dugoj plavoj haljini s jednim golim ramenom, sa štapom ili knjigom (simboli izliječene sljepoće). Uvijek je prikazana sa
svrakom na ruci i krunom pod nogama što je simbol odbijanja očevog zemaljskog kraljevstva.[1]
Nakon njene smrti, njezina skromna koliba postala je mjesto hodočašća, na kom je kasnije izrastao nizozemski grad Sint-Oedenrode.[1]
Relikvije svete Ode (dijelovi lubanje i zubi) čuvaju se u crkvi sv. Martina u Sint-Oedenrodeu.
Hodočasnici se mole sv. Odi radi očnih bolesti i drugih boleština povezanih sa glavom.[1]
Izvori
Vanjske veze
