Suhozid je konstrukcija nastala slaganjem kamena jedan na drugi, bez korištenja vezivnih materijala, osim ponekad suhe zemlje. Rasprostranjen je prvenstveno u ruralnim područjima – uglavnom na strmim terenima – kako unutar tako i izvan naseljenih prostora.[1]
Stabilnost objekata osigurava se pažljivim odabirom i postavljanjem kamena, a suhozidne konstrukcije oblikovale su brojne, raznolike pejzaže, formirajući različite načine stanovanja i poljoprivrednih objekata. Postoje razne svrhe gradnje suhozida:
kao zid
kao ograda oranice ili pašnjaka
u gradnji bunar
u gradnji puteva
Ovakve strukture svjedoče o metodama i praksama koje su ljudi koristili od prahistorije do danas da bi organizirali svoj životni i radni prostor optimizirajući lokalne prirodne i ljudske resurse. Suhozidi igraju važnu ulogu u sprječavanju klizišta, poplava i lavina, te u borbi protiv erozije, unapređenju biodiverziteta i stvaranju adekvatnih mikroklimatskih uslova za poljoprivredu. U izradi učestvuje većina članova ruralne zajednice u kojima je ovaj element duboko ukorijenjen, kao i profesionalci u građevinskom poslu. Konstrukcije od suhog kamena uvijek se izrađuju u savršenoj harmoniji s okolinom, a tehnika je primjer skladnog odnosa između čovjeka i prirode.
Svjetska baština
Suhozid
Zajednička kandidatura zemalja gdje postoji ta tradicijska gradnja (Kipar, Bugarska, Hrvatska, Grčka, Španija i Švicarska) prihvaćena je 29. novembra 2018. god i suhozid je upisan na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva[2] Spisak je proširen 2024. god. na zasjedanju u Paragvaju.
