U Dalmaciji se 1836. godine pojavio „Srpski dalmatinski magazin“, koji je izlazio naredne četiri decenije. U njemu su se kao suradnici oglašavali i dubrovački autori, koji su priređivali djela pisaca stare književnosti. Od 1842. i narednih dvadeset godina „Magazin“ je uređivan u Dubrovniku, a njegov urednik je bio Đorđe Nikolajević, dubrovački paroh, pisac i istoričar.[4]
Godine 1848 u Dubrovniku je počeo izlaziti nedjeljnik „Rimembranze dela settimana”, na talijanskom jeziku. U njemu su objavljivana uglavnom oglašavanja državnih i općinskih vlasti, ali i literarni prilozi na narodnom jeziku. Najvjerovatnije zbog službenosti glasila i pored literarnih radova, ovaj list je izlazio kratko.[5]
Nakon njega se pojavio novi list „L’avvenire foglio settiminale economico-politico letterarioe commerciale”, također na talijanskom jeziku, sa prilozima na narodnom jeziku. List je uređivao Ivan August Kaznačić i bavio se ekonomskim, obrazovnim i političkim pitanjima, a bilo je i priloga iz kulture u vidu poetskih sastava, studija o djelima i radu istaknutih pisaca. Međutim, zbog političke koncepcije, jer su se u njemu počeli pojavljivati dubrovački Srbi katolici, list je ukinut. Oktroisanim ustavom iz 1849. Austrougarska monarhija je učvršćivala vlast, uvodeći strogu kontrolu i cenzuru. [5]
Matija Ban, Medo Pucić i Ivan August Kaznačić su 1849. pokrenuli godišnjak „Dubrovnik cviet narodnog književstva“.
Glavni cilj časopisa je bio sačuvati knjižavna ostvarenja starih Dubrovčana, ali i mogućnost oglašavanje mlađe generacije dubrovačkih pisaca, te u glavnom smislu obilježavanje „slavjansko-književnog“ preporoda, u čijem je središtu bio Dubrovnik. Međutim, glasilo je ugašeno već 1851. godine.
Sljedeće nastojanje bilo je vezano za djelatnost Narodne štionice Dubrovnik koja je osnovana godine 1863. čiji su članovi bili najugledniji Dubrovčani, zakleti na narodno jedinstvo i rad na širenju narodne zavjetne misli.[6] Ona je izdala tri sveska godišnjaka Dubrovnik i pet sveskova godišnjaka Zabavnik (Narodne) štionice dubrovačke, koji je uređivao Jozo Bunić, u čemu mu je pomagao Stijepo Skurla. Postojaniji i znatno uspješniji pokušaj bilo je izdavanje časopisa „Slovinac“, koji je neprekidno tiskan od 1. svibnja1878. do 21. prosinca1884. godine i koji je uređivao Luko Zore.
U Dubrovniku je u zadnjem desetljeću 19. vijeka bilo raznih strujanja. Bilo je odanih i iskrenih Austrijanaca, uvjerenih Talijana, nepokornih i buntovnih patriota, koji su u rušenju monarhije videli nacionalnu šansu, uverenih klerikalaca, liberarnih duhova, vatrenih Hrvata i isto toliko vatrenih Srba, koji među sobom nisu mogli da se slože, oko „srpstva“, odnosno „hrvatstva“ Dubrovnika.[7]
Srpski list Dubrovnik, pod uredništvom Steve Vrčevića, a zatim Antuna Fabrisa izlazio je od 1892. do 1914. godine i u njemu je vršena promidžba, tj. nastojalo se dokazati srpstvo Dubrovnika (tome je služio i časopis Gušterica). Njemu oprječni bili su hrvatski časopisi Crvena Hrvatska, koji je uređivao Frano Supilo i Prava Crvena Hrvatska, koji su promicali hrvatstvo Dubrovnika.
Časopis Srđ više je bio usmjeren na kulturnu sastavnicu srbokatoličkoga pokreta.
Časopis Srđ
Početkom 1902. godine došlo je do osnivanja Srđa i Srpskodubrovačke biblioteke. List je izdavala Srpska Dubrovačka Štamparija Antuna Pasarića, a dodatak uz ime mu je bio list za kniževnost i nauku. Pokretanje časopisa bilo je najavljeno proglasom na naslovnici zadnjeg broja lista Dubrovnik za 1901. godinu, u broju 56 od 29. prosinca.[8] Proglas su potpisali profesor Luko Zore kao glavni suradnik i Antun Fabris kao vlasnik i glavni urednik.
List je nastao iz potrebe afirmacije kulturne komponente pokreta Srba katolika u Dubrovniku uz već postojeći politički list „Dubrovnik“. Koncepsija Srđa je tradicionalno nastavljala ranija književna periodična izdanja u Dubrovnika i sažeta je u ideji Matije Bana iz almanha „Dubrovnik cviet narodnog knjižestva“, da se sačuvaju od zaborava djela starih Dubrovčana i omogući mladima utvrđivanje „slavjanske narodnosti“.[9]
Časopis je tiskan latiničnim i ćirilićnim pismom, slijedeći tako tradiciju Slovinca. Odnos dvaju pisama bio je otprilike 74% latinice i 26% ćirilice. Istaknuli su želju da Srđ postane književno glasilo svih Srba na primorju.[10]
U nešto više od šest godina tiskano je 135 brojeva formata 14 cm x 22 cm s opusom od 6.378 stranica. Zvao se listom za književnost i znanost, ali je u početku prevladavala književna građa (oko 70% u korist iste).
Nakon što je Favris u 19. broju Srđa objavio pjesmu „Bokeljska noć“, Bokeljca Uroša Trojanovića, koji je sa svojim bratom Vladimirom ponosno držao srspku zastavu, zbog čega je smetao austrijskim vlastima Fabris je uhićen. Pravi razlog je bilo njegovo učešće na kongresu novinara u Beogradu oktobra 1902, kada je izabran za potprdsjednika konkresa. Po povratku u Dubrovnik, na ulasku u Gružu je uhićen i odveden u tamnicu Kermen, gdje su zatim dovedeni štampar Pasarić, ako i autor pjesme Uroš Trojanović. Zbog teških uslova u zatvoru i odlaganja suđenja, štampa u Srbiji, Francuskoj, Engleskoj i Rusiji se uzbunila, tako da su zatvorenici nakon dva meseca ipak pušteni. Međutim, od posljedica grubih postupaka u zatvoru, Uroš Trojanović je ubrzo umro, a Fabris 1904. Njihova sahrana je okupila ceo Dubrovnik.[11]
Nakon Fabrisove smrti vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik bio je profesor Miho Vacchetti, a nakon njega Kristo Dominković. Nakon privremenoga u časopisu Dubrovnik najavljenog gašenja i ponovnog pokretanja odgovorni urednik bio je profesor Antonije Vučetić, a časopis je izdavala Srpska dubrovačka štamparija dr Gracića.
Vučetić je cijenu časopisu snizio s 12 na 10 kruna, a cijena za inozemstvo iznosila je 15 franaka u zlatu.
Vučetić je bio urednik Srđa od 1906. do zadnjeg broja 1908. Prihvatio se tog posla zbog lične vezanosti za njegovog osnivača Antuna Fabrisa. U vrijema ponovnog izlaženja znanstveni prilozi su preuzeli prednost u odnosu na književne. Svoj rad u časopisu Vučetić je započeo obilježavanjem stote godišnjice od ulaska Napoleona u Dubrovnik i pomenom velikana koji su tokom 12 stoljeća prenosili slavu Dubrovačke Republike. Zatim je kao petobroj priredio Spomenicu o Padu Dubrovačke Republike, za koju je uvodnik pod naslovom „Ujedinimo se kulturom“ napisao Stojan Novaković.[12]
Zadnji broj je izašao 15. lipnja 1908.[13] Zadnji članak objavljen u Srđu bio je osvrt na list Tršćanski Lloyd.
Светозар и Владимир Ћоровић, млади
Дубровчанин Србин католик Петар Колендић, Симо Матавуљ,
Драгутин Домјанић, Иво Војновић, Рикард Каталинић-Јеретов
Oko 230 stranica časopisa filozofskim i književnim raspravama ispisao je franjevac Kalist Tadin. Osim Vučetića časopisu su znatnije doprinosili Milan P. Jovanović, Walter. bar Ljubibratić, Petar Kolendić, Antun Vuletić, Vid Vuletić Vukasović, Filip Kulišić, Radomir Kr. Orlinski, Kosta St. Pavlović, Vicko Tripković Podnopoljski, anonimni Marinko itd. Surađivali su i braća Svetozar i Vladimir Ćorović, Sivo Matavulj, Dragutin Domjanić,Ivo Vojinović, Rikard Katalinić-Jeretov.[11] Svoje priloge o arapskoj književnosti pisao je i Nedjib Bey, generalni turski konzul u Dalmaciji.
U časopisu su objavljivani znanstveni i književni prilozi iz dubrovačke znanstvene i književne baštine te prilozi iz svjetske književnosti i znanosti. Objavljeno je stotinjak prevedenih književnih priloga od ukupno šezdesetak autora iz svjetske književnosti, od antičkog do suvremenog doba. Na stranicama Srđa javilo se više od 60 prevoditelja koji su Uredništvu slali prevedene priloge, a najviše su ih priložili Antun Krespi (12), Arsen Wenzelides (10) i Večanski (8). Prilozi su stizali iz svih južnoslavenskih krajeva, a i iz inozemstva. Tek 11.61% priloga stizalo je iz Srbije, tako da je pogrješno zaključiti da je časopis bio oruđe u rukama velikosrpske politike, jer za list su pored Srba pisali i drugi. Ubrzo je napuštena prvotna ideja o čisto srpsko časopis, tako da su objavljivana i djela hrvatskih književnika.
U Srđu je kritikovan profesor Đuro Šurmin koji je u svom djelu „Povijest književnosti hrvatske i srpske“ srpsku ćirilicu tendenciozno, neistorijski nazivao hrvatsko-bosanskom bukvicom.[15]
Zanimljivosti
U Srđu se pretplatnici na list nazivaju predbrojnici, jer je u to vrijeme taj naziv bio uobičajen.[16][17] 19. broj od 1902. je djelomično cenzurisan.[18]
↑Ivo Perić, "Pisma Luka Zore Valtazaru Bogišiću, Franji Račkom i Vatroslavu Jagiću", Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u Dubrovniku, sv. XVIII, Dubrovnik, 1980, 324.
