Saturnovi prirodni sateliti čine skupinu prirodnih satelitaSaturna i do sada ih je otkriveno 62. Vjeruje se da ih možda još postoji jer pomoću teleskopa sa Zemlje 2000. i korištenjem boljih metoda obrade prikupljenih podataka iz observacija Saturna otkriveno je 12 novih satelita. U otkrivanju novih prirodnih satelita smeta materija od kojih su načinjeni planetarni prsteni (prašina i led) pa je posao u otkrivanju puno teži nego kod Jupitera. Saturn je također puno dalji nego Jupiter, te je mnogo manji broj interplanetarnih svemirskih letjelica prispjelo je proletjeti pokraj Saturna ili čak ga orbitirati.
Saturn ima veoma složen sistem prirodnih satelita i jedan posebno složen prateće tijelo, prsten. Najbliže Saturnu i u fizičkoj vezi s prstenom nalazi se 8 malih mjeseca nepravilna oblika. Također nisu oblika kugle Telesto i Kalipso, Helena i Hiperion. Od svih satelita samo se Feba giba retrogradno. Do sada je jedino za njega ustanovljeno da nema sinhronu vrtnju. Najmanji sateliti koji imaju oblik kugle jesu Mimas, Enkelad i Feba. Zatim po veličini slijedi druga skupina: Tetida, Diona, Reja i Japet; oni su ipak mnogo manji od Mjeseca. Svi sateliti sadrže velik udio vode i od stvaranja su se, osim Enkelada, malo izmijenili. Među satelitima izdvaja se Titan, kojemu je promjer veći od Merkurova. Titan je jedini satelit u Sunčevu sustavu s gustom atmosferom. Njegova je masa veća od Mjesečeve, dok su mase ostalih satelita 10 do 100 puta manje od mase Mjeseca, ili galilejanskih satelita. [1]
Najbliži Saturnu sferni satelit je Mimas, s promjerom od kojih 400 km. Zaleđeno tijelo nosi biljeg kratera Herschela veličine 100 km. Na tako malom tijelu ne mogu nastati veći krateri, a da ne dođe do raspada. Dno kratera je 10 km niže od okoline, a središnja uzvisina diže se 6 km i okrenuta je prema Saturnu. U kori satelita, posebno na antipodu (antipod je naziv za zemljopisne objekte, koji se nalaze na dijametralno suprotnim točkama Zemlje, ili nekog drugog nebeskog tijela, tako da linija, koja te točke spaja, prolazi kroz središte globusa), pružaju se duboke brazgotine.
Enkelad je prekriven kraterima, utisnutim u ledeno tlo. Ono praktički odbija svu svjetlost koja na nj pada; po tom albedu Enkelad je rekorder! Takav albedo ima netaknut snijeg, odnosno razmrvljeni led. Pretpostavlja se da Enkelad ima plimni izvor energije, a uzrok plimne sile je gravitacijsko polje Saturna i Dione s kojom ima sinhronizirano ophodno vrijeme. Unutrašnja toplina smanjuje čvrstoću kore i reljef se povremeno obnavlja, prekriva svježim ledom. Enkelad se giba u najgušćem dijelu vrlo rijetkog Saturnovog prstena E.
Tetida je jedan od 5 Saturnovih satelita većih od 1 000 km. Mala gustoća upućuje na to da sadrži više od četiri petine vode. U veoma svijetloj kori utisnuti su mnogobrojni krateri. Najveći krater ima 400 km i više koncentričnih prstenova. Preko velikog dijela kugle prostire se blago zavojit klanac dubok nekoliko kilometara; do pojave kanjona moglo je dovesti širenja globusa.
Diona pokazuje sjaj različit na strani koja gleda u smjeru gibanja i na strani koja je slijedi; prateća strana je tamnija, a iskrižana je svijetlim trakama. Mogli bi to biti slojevi inja smrznutog nakon istjecanja tvari kroz pukotine u ledenoj kori. Kora pokazuje mnoštvo kratera i dugačke grabe.
Reja također pokazuje dva lica različitih svojstava. Svijetlija strana toliko je prekrivena kraterima da bi novi udari mogli dovesti do pojave kratera jedino na račun pređašnjih. Dijelom površine pružaju se svijetle trake.
Japet ima dosta nagnutu stazu, a posebno se ističe dvojakim licem. Sa strane koja napreduje putanjom veoma je taman, albedo mu se spušta do 0,05. Stražnja strana koja je slijedi mnogo je svijetlija, s albedom 0,5. Sudeći po gustoći, gotovo je sav sazdan od leda.
Titan veličinom tek zamalo ustupa pred Ganimedom. Površina mu je skrivena iza debele i neprozirne atmosfere. Površinski tlak blizak je površinskom tlaku na Zemlji i kreće se oko 1,5 bara, a površinska temperatura je 95 K (- 178 °C). Budući da je snaga Sunčeva zračenja na Titanu manja nego u području Ganimeda, temperature su bitno niže, pa je shvatljivo da atmosfera može opstati. Atmosfera se praktički sastoji od dušika, s metanom kao primjesom. Neđeni su tragovi etana, etilena, acetilena i vodikova cijanida, pa moraju postojati i složeniji ugljikovodici. Kruti dijelovi površine mogu se sastojati od ugljikovodika i dušikovih spojeva, a dio krute površine mogao bi, s obzirom na temperature, biti preliven morima od tekućeg metana. Nad površinom diže se troposfera s oblacima, koji su najvjerojatnije izgrađeni od kapljica metana i dušika. Iznad toga atmosfera je ispunjena česticama smoga, koji se sastoji od složenijih ugljikovodika, kondenziranih na česticama praha. Smog nastaje od metana pod djelovanjem Sunčeve svjetlosti; to je fotoliza. Metan se razgrađuje svjetlošću na radikale, a oni se slažu u složenije ugljikovodike. Taj neprozirni ovoj diže se do 200 km nad površinom, a boje je narančastocrvenkaste. Prije je smatran površinom Titana. Poviše njega nalazi se providan sloj sumaglice. Područje sjevernog pola prekriveno je u toku zime nešto tamnojom narančastom kapom, odnosno prstenom. U visokoj atmosferi ima mnogo vodika.
Najveća prosječna gustoća koju Titan pokazuje među Saturnovim satelitima upućuje na to da je unutrašnjost izgrađena pola od leda, a pola od stjenovitog, silikatnog materijala. Postojanje dušikove atmosfere dade se rastumačiti pomoću procesa kojima se razgrađuje amonijak. Amonijak je jedan od produkata vulkanske aktivnosti. Fotolizom se razgrađuje na dušik i vodik; dušik ostaje, a vodik se kao lakši gubi u svemir.
