Revolucija cijena je izraz koji se općenito koristi kako bi se opisao niz ekonomskih događaja od druge polovice 15. do prve polovice 17. vijeka, prije svega visoku stopu inflacije koja je karakterizirala taj period u zapadnoj Evropi, kada su cijene u prosjeku narasle šest puta u 150 godina.
Smatralo se kako je ovako visoka inflacija izazvana naglim prilivom zlata i srebra koje je španska flota s blagom donijela iz Novog svijeta, prije svega peruanskog srebra koje se počelo masovno iskopavati oko 1545. Prema toj teoriji, jednostavno se stvorilo previše novca u odnosu na raspoloživu robu.
Početak rasta cijena je, međutim, prethodio velikom prilivu plemenitih metala iz Atlantika, te predstavlja odraz upeterostručenja proizvodnje srebra u centralnoj Evropi u periodu 1460-1530: iako je ova proizvodnja pala za dvije trećine do 1610-ih, bila je dovoljno značajna da u ranim fazama izazove krah sistema cijena koji je postojao nakon prethodnog porasta proizvodnje srebra u periodu 1170-1320.
Pritisku na cijene su doprinijeli i demografski faktori, kao što je porast evropskog stanovništva (koji se bilježi oko treće četvrtine 15. vijeka) nakon vijeka depopulacije i demografske stagnacije poslije Crne smrti. Cijena hrane je naglo porasla u doba epidemije, te počela naglo padati čim je bilo manje usta za hraniti. U isto vrijeme su cijene proizvedene robe rasle zbog nedostatka ponude. Kasnije je porast stanovništva uzrokovao veću potražnju za poljoprivrednim područjima koja su značajno smanjena nakon 1340-ih, odnosno pretvorena iz polja u pašnjake za manje intenzivno stočarstvo.
Porast udjela stanovništva Evrope u gradovima, iako malen (jedan posto po vijeku) do 19. vijeka, zajedno s ekonomskom diverzifikacijom, značio je da ima više ljudi koje treba prehraniti, a proporcionalno manje proizvođača osnovne hrane. Urbanizacija je također pojačala trgovinu između evropskih regija, što je cijene učinilo ovisnijima o udaljenim promjenama potražnje te stvorila kanala za tok srebra iz Španije kroz zapadnu i centralnu Evropu.
Povećana trgovina i dostupnost proizvedene i luksuzne robe, posebno u 16. vijeku, također je ohrabrila mnoge zemljoposjednike da od svojih najmoprimaca najam umjesto u naturi naplaćuju u gotovini. Ispočetka je to bogatima omogućilo da akumuliraju još bogatstva, ali kako su cijene rasle, tako su zemljoposjednici koji primaju najam u novcu zapali u financijske probleme. Često su taj problem nastojali riješiti ekstremnim mjerama, koje su izazivale društvene nemire i u krajnjoj liniji pogoršavale financijsku situaciju kako za njihove najmoprimce, tako i za njnih same.
Tako su, na primjer, u Engleskoj, mnoga zajednička zemljišta (pašnjaci, polja itd.) postali ograđena tako da su ih samo zemljoposjednici mogli koristiti za ispašu. To je natjeralo najmoprimce da plaćaju veći najam, što je često bilo nemoguće, ili da napuštaju svoja imanja. Povećanje skitništva je značilo veću stopu razbojništva, odlazak u gradove u potrazi za zaposlenjem te, gdje zaposlenja nije bilo, porast gradskog siromaštva i kriminala.
Inflacija koja se bilježi u periodu 1470-1620 je s vremenom posustala nakon prestanka priljeva plemenitih metala iz Novog svijeta, iako su cijene ostale iste ili ispod te razine u prvoj polovici 17. vijeka sve do dolaska novih inflatornih pritisaka u kasnijim decenijama 18. vijeka.
Reference
Vanjske veze
