Povelja Hrvoja Vukčića Šibeniku 1402. izdata je 13.5. 1402, kojom je na molbu šibenskih izaslanika velikivojvoda bosanski Hrvoje Vukčić Hrvatinić potvrdio slobode i povlastice što su ih šibenčanima podijelili ugarski vladari, posebno kralj Ludovik I. Veliki. Šibenčani su za uzvrat, u svom gradu, istaknuli zastave kralja Ladislava Napuljskog i položili zakletvu vjernosti. Original se nalazi u Mađarskom državnom arhivu (Magyar Nemzeti Levéltár) u Budimpešti pod brojem – 50054. Prepisi ove isprave nalaze se u potvrdnicama Ninskog kaptola od 20. septembra 1403, zatim Šibenskog kaptola od 15. oktobra 1406. i Kninskog kaptola od 18. oktobra 1406., koji se također čuvaju u Mađarskom državnom arhivu pod brojevima – 50064, 50071, 50072. i u Arhivu Hrvatske u Zagrebu. U svojem su prepisanom i objavljenom obliku tekstovi ove povelje donesene Šibeniku, međusobno različito transkribirani u odnosu na original.^[1]

Povelja je pisana u Cetini, pod gradom Sinjem. To je teritorij njegova šurjaka kneza Ivana Nelipčića, koga je Hrvoje uspio pridobiti na stranu Ladislava Napuljskog.

Borbe za prijestolje Ugarskog kraljevstva između Žigmunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog započele su ubistvom ugarskog kralja Karla Dračkog u Višegradu februara 1386. godine. Na prostoru jadranskog zaleđa, ključne ličnosti regije polarizirale su se na dva međusobno suprotstavljena tabora, svrstavši se ili uz pristalice Ladislava Napuljskog ili uz Žigmunda Luksemburškog, koji je 31. marta 1387. svečano okrunjen u Stolnom Biogradu.^[2]

Bosanski kralj Tvrtko I priklonio se struji koju su predvodila braća Horvat i vranski prior Ivan Paližna kao glavni proponenti Ladislava Napuljskog. U takvim su okolnostima svi dalmatinsko-hrvatski gradovi, osim Zadra, zbog velikoga mletačkog utjecaja, potpali pod bosansku vlast devedesetih godina četrnaestog stoljeća. Među njima je bio i grad Šibenik, kojem su bosanski vladari izdali nekoliko isprava:^[3]

Smrću kralja Tvrtka I, Hrvoje Vukčić postao je ključna ličnost u događajima u Dalmaciji tog vremena.

Ovom poveljom Hrvoje Vukčić Hrvatinić, na molbu šibenskih poslanika i opunomoćenika Ivana Tavilića, Stjepana Mafeja i Ivana Mišića, zajedno sa svojom ženom (Jelenom Nelipčić), plemićima, gospodom i službenicima, potvrdio ranije dobivene vladarske povlastice Šibenskoj općini.

Intitulacija u povelji velikog vojvode Hrvoja Vukčića je opširna, u sebe uključuje intitulaciju njegovih suverena i glasi:

Nos Hervoje regnorum Rassie et Bosne supremus voivoda ac in partibus Dalmatie et Croatie serenissimi principis et d(omini) nostri naturalis, d(omini) Ladislaui dei gratia Hungarie, Dalmatie, Croatie, Ierusalem, Scicilie etc. incliti regnis vicarius generalis

U prevodu:

Mi Hrvoje, veliki vojvoda Kraljevina Raške i Bosne i generalni vikar Dalmacije i Hrvatske presvjetlog vladara i našeg naravnog gospodara gospodina Ladislava, milošću Božjom slavnog kralja Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Jeruzalema, Sicilije i više,

Hrvoje je potvrdio Šibenčanima sve posjede i sva prava na kopnu i moru. Vratio im je oduzete mlinove na rijeci Krki, na Slapu, Otočiću i na kopnu kod sela Konjevrate (Collevrate). Tvrđava koja se nalazila na teritoriju Šibenskog distrikta je porušena. Zabranjeno je vlasima silaziti sa stokom na ispašu u kotar i šibensko područje uz prijetnju globe od dvjesta zlatnika, od kojih stotinu ide gospodaru vlaha, a drugih stotinu Šibenskoj općini. Zabrana silaženja čak i svojim (Hrvojevim), Ladislavljevim i vlasima cetinsko-kliškog kneza Ivana Nelipčića u Šibenski distrikt jest osobita povlastica Šibenčanima. To govori koliko je Šibenčanima manjkalo ispaše za vlastitu stoku, ali je to bila i najbolja zaštita od uništavanja usjeva i vinograda.

Poveljom su Šibenčani dobili sela Drinovljanje (Drinovce), Prisap i Čulišić (Kulišić), koja se nalaze pokraj rijeke Krke, sa svim što im pripada. Šibenčani su ispravom dobili od Hrvoja sva dobra i posjede u Luci, počevši od crkve sv. Marije Podrebac pa sve do sela Čiste i rijeke Guduče, a svi stanovnici grada i kotara Šibenika oslobođeni su kazne zbog zlodjela ili uvreda počinjenih protiv kralja Ladislava i njegovih podanika.

Sve navedeno Hrvoje je potvrdio svojim visećim pečatom na ispravi.