Dvorac je obnovio tek biskup iz obitelji Liechtenstein 1664. godine, zaduživši arhitekta Filiberta Lucchesea da ju uredi u baroknom stilu. Njegovo najvažnije djelo je vrt ispred palače, dok je nakon njegove smrti 1666. godine, vrtove unutar kompleksa i ostatak palače dovršio Giovanni Pietro Tencalla u duhu torinske škole arhitekture.
Nakon što je palača strašno stradala u velikom požaru 1752. godine, dva vodeća carska umjetnika, Franz Anton Maulbertsch i Josef Stern, su pozvana da oslikaju zidove dvorana palače. Osim njihovih slika, palača posjeduje i druge važne umjetnine, kao što je npr. Tizianova posljednja mitološka slika, "Bičevanje Marsijasa", te se njena kolekcija smatra drugom najvažnijom u Češkoj, poslije Državnog muzeja u Pragu. Najveći dio kolekcije priskrbio je biskup Karel u Kölnu 1673. godine. U palači se nalazi i izvanredno vrijedan glazbeni arhiv i knjižnjica s preko 33.000 svezaka.
Palača je upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi 1998. godine kao "izvanredan primjer europske kneževske plemićke rezidencije koja posjeduje neobično velik i nedirnut barokni vrt". Palača ima nekoliko perivoja i manje formalan engleski park iz 19. stoljeća koji je stradao u poplavama 1997. godine.
