Rodio se u dobrostojećoj otomanskoj porodici. Majka Fatma Zehra Hanım je bila albanskog podrijetla iz Konice, otac Mustafa Asım Bey je bio iz Yenişehira (Bursa) i imao je ugledno mjesto kao prvi sultanov astrolog na Topkapiju.
Sa sedamnaest godina zaposlio se u zvaničnoj prevodiličkoj kancelariji osmanlijske uprave, ali ga je odatle otpustio veliki vezirMehmed Emin Ali-paša zbog političke angažovanosti u njegovim književnim djelima. Nakon toga radio je u časopisu Glasnik ideja (Tasvir-i Efkar) kod svog prijatelja İbrahima Şinasija. Kada je Şinasi 1865. otišao u Francusku, Namık Kemal je nastavio sam izdavati Tasvir-i Efkar. U istom je razdoblju (1862.) postao jedan od osnivača tajne udruge nazvane İttifak-i Hakimiyet, koja će kasnije postati Yeni Osmanlılar Cemiyeti tj. Mlade Osmanlije. Cilj udruge bio je pripremiti turski ustav i uspostaviti parlamentarni upravni sustav. Namık Kemal objavljivao je nasilne članke u skladu s tim stavovima i protiv vlade. Članak koji je napisao o »Istočnom pitanju« doveo je do zatvaranja novina 1867. i Kemal je imenovan zamjenikom guvernera Erzuruma. Inače stara strategija osmanskih sultana kada su morali ukloniti osobu koja je imala neki utjecaj na dvorcu, je bila udaljivanje osobe od Istanbula putem imenovanja kao guvernera u nekom mjestu u dalekoj provinciji. Međutim je Namık Kemal pobjegao u Pariz sa Ziya-pašom, gdje je grupu izgnanika pozvao egipatski princ Mustafa Fazıl Paşa koji je već boravio u Parizu, i uzeo ih pod svoju financijsku zaštitu. Mustafa Fazıl-paša, unuk egipatskog guvernera Muhamed Ali-paše, lišen prava na vlašt Egipta zbog edikta sultana Abdulaziza, proglasio je se šefom udruženja Mladih Osmanlija i bio je financijer članova organizacije koju je pozvao u Europu. Uz podršku Mustafa Fazıl-paše, u Londonu su izdavali novine Muhbir, ali Namık Kemal napustio je list zbog neslaganja sa Ali Suavijem. Iste godine, kada je sultan Abdulaziz došao u Pariz kako bi prisustovao na Svjetskoj izložbi u Parizu (1867.), francuska vlada je pozvala Mlade Osmanlije da napuste zemlju. Namık Kemal otišao je u London s nekim od svojih prijatelja i tamo su izdavali novine Hürriyet. U međuvremenu je u Parizu njihov mecena Mustafa Fazıl-paša poboljšao svoje odnose sa sultanom Abdulazizom i s njim se vratio u Istanbul. Iako im je poručio da nastave objavljivati novine dok odlaze i da će se njegova podrška nastaviti, pak se predomislio pri povratku u Istanbul i zatražio od njih da privremeno zatvore Hürriyet. Potom su Namık Kemal i Ziya-paša pokušali objaviti novine vlastitim sredstvima. Namık Kemal, koji se nakon nekog vremena rastao od prijatelja, odustao je i vratio se kući 1870. godine s velikim vezirom Âli-pašom.
Mladi Namık Kemal
U Istanbul je stigao 1872. godine, postao je šef lista İbret i u predstojećem periodu je napisao svoja najvažnija književna ostvarenja: patriotsku poeziju, političke eseje i drame. U to vrijeme je postao član grčke slobodnozidarske lože Η Πρόοδος (Napredak) osnovana 1868. u Istanbulu i ogranak Velikog orijenta Francuske[1]. Kemal je se divio ustavu Francuske Treće Republike, kojem je dodavao političke ideale Mladih Osmanlija kao suverenitet nacije, podjelu vlasti, odgovornost službenika, ličnu slobodu, jednakost, slobodu misli, slobodu štampe, slobodu udruživanja, uživanje u privatnoj imovini, svetost doma. No njegov politički ideal je se oslonjao više na liberalni parlamentarni ustav Engleske, prije nego na francuski koji je on, pod Napoleonom III, smatrao previše autoritarnim. London je, s druge strane, sa svojom »neukrotivom snagom javnog mnjenja protiv vlasti« viđao kao »uzorak svijeta« u političkim principima. Jako je se zainteresirao za kazalište. Među dramama posebno mesto zauzima komad Domovina ili Silistra (Vatan Yahut Silistre). Drama prikazuje otomanskog vojnika koji iz odanosti prema naciji, a ne prema vjeri ili sultanu, odlazi u obranu grada Silistre od ruskih snaga u Krimskom ratu. Predstava Vatan Yahut Silistre je odigrana u Istanbulu u noći 1. aprila 1873. u Gedikpaşi. Premijera predstave uzbudila je javnost i izazvala incidente. Nakon objavljivanja članaka na tu temu u İbretu, protiv Kemala je pokrenuta istraga i novine su zauvijek zatvorene. Kemal i četvorica njegovih prijatelja su poslani u egzil bez suđenja. Namık Kemal je deportiran u Famagustu, Ahmet Mithat i Ebüzziya Tevfik u Rodos, Menapirzade Nuri i Bereketzade Hakkı u Akri.
Izgnanstvo Kemala u Famagusti (Kipar) trajalo je 38 mjeseci, živio je pod izuzetno lošim uvjetima i mnogo je puta patio od malarije i drugih bolesti. Većina književni djela Kemala su stvorena na Kipru u tom periodu. Svojom književnom, političkom i novinarskom djelatnošću nastavio je se boriti do smrti protiv apsolutizma sultana Abdulaziza, a potom i protiv njegovog nasljednika sultana Abdul Hamida II., zahtjevajući društvene reforme i ugledanje na zapadne europske države.
Umro je 1888. godine u 47. godini u izolovanoj Mitileni, još uvijek u izgnanstvu. Sahranjen je u groblju džamije na otoku a po zahtijevu njegovog prijatelja Ebüziyya Tevfik, njegovo tijelo je prebačeno na Galipolje i ponovo sahranjeno u Bolayıru. Nakon smrti Kemala, sultan Abdul Hamid II je na dvorcu imenovao Ali Ekrema, sina pjesnika, a njegovog oca Mustafa Asım glavnim astrologom u palači.
Kemal je izvršio snažan utjecaj na njegove suvremenike i na buduću genaraciju, posebno na tursku omladinu. Njegova književna djela i politički stavovi utjecali su na stvaranje turskog nacionalnog identiteta i na formiranju moderne Turske republike, nakon urušavanja Osmanskog carstva. Među štovateljima Namıka Kemala bio je i Kemal Atatürk.
