Ovaj članak zahtijeva sređivanje kako bi ispunio Wikipedijine standarde kvaliteta. Pomozite u njegovom poboljšanju tako što ćete ga urediti.

Mirko Filipović
Osobni podaci
Pravo ime i prezime	Mirko Filipović
Nadimak	Cro Cop
Težinska kategorija	teška
Državljanstvo	hrvatsko
Mjesto rođenja	Vinkovci, Hrvatska
Stil	ljevoruki
Visina	185 cm
Boksačke statistike
Amaterske
Ukupno borba	86
Pobjeda	78
Pobjeda prekidom	31
Poraza	8
Nagrade i dostignuća

Medalje
Muški boks
Natjecatelj za  HRV Hrvatsku
Mediteranske igre
	Bari 1997.	teška

Mirko "Cro Cop" Filipović (Vinkovci, 10. rujna 1974.^[1]), bivši hrvatski boksač, kickboksač, K-1 borac, te borac mješovitih borilačkih vještina (engl. Mixed Martial Arts, MMA). Visok 188 cm i težak 103 kg. Trenutačno (15. veljače 2011.), Mirko ima 27 pobjeda (20 nokauta, 4 predaje, 3 sudačke odluke), 9 poraza (4 nokauta, 2 predaje, 3 sudačke odluke), 2 neodlučene borbe i 1 nevažeću borbu.

2006. je osvojio Prideov Grand Prix, a u 2007. je potpisao za UFC. 30. listopada 2011. je prekinuo svoju MMA karijeru i vraća se u K-1. Svoj dječački san ostvario je 2013. kada je pred svojom publikom u zagrebačkoj Areni Zagreb osvojio K-1 World Grand Prix i time je postao tek 2. čovjek koji drži naslove u K-1 i MMA-u. 2014. osvaja IGF pojas prvaka pobijedivši bivšeg olimpijskog pobjednika u judu, Satoshija Ishiija, s kojim je kasnije postao dobar prijatelj i trening partner.

Zbog zdravstvenih se razloga 1. ožujka 2019. oprašta od svijeta borilačkih sportova.^[2]

Popularni Mirko "Cro Cop" jedan je od najpoznatijih majstora borilačkih vještina na svijetu. Također i jedan od rijetkih s podjednako velikim uspjesima u K-1 i PRIDE-ovim turnirima.

Najpoznatiji je po sjajnoj borbi nogama, te svom lijevom high-kicku kojim često nokautira suparnike. Također se bavi i nogometom, igrajući (vrlo rijetko) za hrvatskog nogometnog prvoligaša Cibaliju iz Vinkovaca. Živi sa ženom i sinom u Zagrebu.

Svoju kickboxing karijeru započeo je 1996., nasljeđujući Branka Cikatića. U to vrijeme radio je u hrvatskoj specijalnoj policiji, i to u elitnoj anti-terorističkoj jedinici Lučko (ATJ Lučko). Mirko je dao otkaz u policiji 2003.g., sada je rezervist MUP-a, no kako kaže, srce ga vuče u specijalnu policiju i jednoga će se dana, kada mu završi saborski mandat vratiti u policiju. Otuda mu i nadimak Cro Cop (hrv. policajac). Prije tog naziva borio se par puta i pod imenom "Tigar".

Filipović duguje svoj uspjeh u MMA-u u kombinaciji elitne razine kickboxinga i gotovo savršenu obranu od rušenja, što ga čini jednim od najopasnijih udarača u MMA povijesti i prototip je za moderne borce sličnog stila. Mirkov trademark potez bio je njegov munjevito brz udarac lijevom nogom glavu (highkick), nakon što je slavno opisao svoje udarce kao "Desna noga, bolnica;. Lijeva noga, groblje". Njegova ostavština ostaje kao istinska legenda u mješovitim borilačkim vještinama, i jedan od najvećih teškaša u povijesti mješovitih borilačkih vještina i kickboxinga.

Mirko Filipović rodio se 10. rujna 1974. godine u Vinkovcima. Osnovnu školu završio je 1989. godine u Privlaci. Gimnaziju u Vinkovcima upisuje iste godine, a za vrijeme Domovinskog rata treći razred završava u Varaždinu. Četvrti razred završava u svojoj matičnoj gimnaziji u Vinkovcima, gdje je 1993. godine maturirao s vrlo dobrim uspjehom^[1]. Nakon završene gimnazije odlazi u Zagreb gdje upisuje Policijsku akademiju. U to vrijeme trenira razne borilačke sportove i sudjeluje na brojnim natjecanjima u zemlji i Europi.

Nakon završene akademije postaje člana anti-terorističke jedinice Lučko (ATJ Lučko)^[3]. Kako se sve više okretao sportu gdje je postizao sve bolje rezultate, početkom 2000. godine sporazumnim ugovorom odlazi iz Ministarstva unutarnjih poslova RH. Nakon toga prelazi u profesionalne borce ultimate fighta i započinje svoju uspješnu karijeru.

Malo je poznato da je Mirko za svog kratkotrajnog boravka u Varaždinu, trenirao karate, kod trenera Gorana Cerovečkog, no nakon toga ubrzo prelazi na boks^{[nedostaje referenca]}.

Mnogima nije poznat podatak da se Mirko Filipović prvotno uspješno borio u amaterskom boksu, ostvarivši izvrstan omjer pobjeda i poraza(izuzev boks meča sa Jasminom Sejdinovićem). Od tog razdoblja ostala mu je vrhunska boksačka vještina, kojom je kasnije odskakao od ostalih boraca u kick-boksu i u K-1, odnosno na koncu i u mješovitim borilačkim vještinama.

1997. je godine sudjelovao kao hrvatski reprezentativac u superteškoj kategoriji na svjetskom prvenstvu u amaterskom boksu u Budimpešti. Izgubio je u šesnaestini završnice od Rusa Alekseja Lezina (onda još branitelja naslova svjetskog prvaka iz 1995., kad je u završnici pobijedio Vitalija Klička^[4]) na bodove 12:4.^[5] Kuriozitet je da su na tom prvenstvu u nižim kategorijama nastupili kasniji profesionalni svjetski prvaci Stjepan Božić (do 75 kg), Stipe Drviš (do 81 kg) te bivši i kasniji legendarni superteškaši, svjetski prvaci Ruslan Čagajev i Felix Savon u teškoj i Sergej Ljahovič u superteškoj.^[5]

1996., 21-godišnji Mirko Filipović nastupio je na K-1 Grand Prix turniru. Prvo je pobijedio prošlogodišnjeg finalista, Jerome Le Bannera, no, zatim biva poražen od poznatog Ernesta Hoosta. Ponovno se vratio za 3 godine porazivši Britanca Ricky "Tank" Nicholsona, no onda je izgubio od Švicarca Xhavit Bajramija. Poslije toga dobio je pozivnicu za međunarodni turnir gdje je iznenadio cijeli svijet porazivši K-1 borca Mikea Bernarda u jednoj od ponajboljih K-1 borbi dotad. Nakon Bernarda, Mirko je porazio i japansku zvijezdu Musashija te australskog karate borca Sam Greca, dok ga iste večeri nije opet porazio Ernesto Hoost. Jedan od uzroka tog poraza je slomljeno rebro iz prijašnjih borbi.

Nakon toga je nastavio sa pobjedama na K-1 turnirima. Pobjeđivao je poznate borce kao što su Peter Aerts, Mark Hunt i Remy Bonjasky. Postao je prvi borac koji je nokautom ( nakon 86 sekundi ) pobijedio gorostasnog Bob Sappa zvanog "Zvijer". 2000. je pobijedio karate borca Glaube Feitosu i boksača Hiromi Amadu kako bi se plasirao u finale Nagoya Grand Prix turnira. Tamo mu se osvetio Mike Bernardo, a Mirko je opet u tu borbu ušao ozlijeđen; šepajući je ušao u ring. Bernardo je, naravno, ciljao upravo tu nogu. Zbog tog poteza postao je obožavan u Japanu. Kao finalist je odmah nastupio među najboljih 8 na Grand Prix turniru 2000., no opet ga je pobijedio Hoost. 2001. iznenađujuće ga je nokautirao Kanađanin Michael McDonald već u prvoj rundi. Nakon toga krenuo je u PRIDE turnire.

2001. Cro Cop je prešao u PRIDE, nezadovoljan svojom plaćom kao K-1 borac. Godinu kasnije je napustio posao policajca u Alphi kako bi se koncentrirao na PRIDE turnire. Od tada bilježi sjajne pobjede nad Markom Huntom, ožujka 2002. jednoglasnom odlukom sudaca, Remyem Bonjaskym srpnja iste godine, te nad Bob Sappom travnja 2003. nokautom u prvoj rundi (sve po pravilima K-1).

Silne te pobjede dovele su ga do šanse da se za naslov prvaka obračuna sa poznatim "Minotaurom" studenog 2003. U toj borbi prvu rundu bio je na nogama i time, jasno, bio bolji protivnik. Ipak, protivnik ga je pobijedio u drugoj rundi nakon poluge na ruci. Nakon te borbe je priznao da je bio previše samouvjeren u sebe protiv Minotaura.

2004. Mirko je angažirao Fabricija Werduma ( bivšeg svjetskog prvaka u Jiu-Jitsu ) kao trenera, nebi li se unaprijedio u ležećoj borbi. Na PRIDEovom turniru 2004. iznenađujuće ga je nokautirao Kevin Randleman. Uzvrat je bio krajem te godine.

Cro Cop je u međuvremenu uporno tražio od PRIDEa da mu dopuste borbu sa prvakom Fedorom Emelijanenkom. Nakon Randelmana je ostvario 6 pobjeda za redom, uključujući nokaut nad Aleksandrom Emelijanenkom, bratom prvaka Fedora, te je dobio priliku suprotstaviti se ruskom borcu. Protiv Fedora se borio 28. kolovoza 2005. Nakon 3 runde Mirko je ipak izgubio jednoglasnom odlukom sudaca. Po mnogima, najbolji borac na svijetu ikad, Fedor Emejlijanenko, kazao je kako mu je Filipović bio dosad najteži protivnik. Filipović je za poraz okrivio vremensku razliku i probleme sa spavanjem.

Već 23. listopada 2005. Mirko je bio u ringu. Ovaj put sa Joshom Barnettom. Nakon 3 runde, pobijedio je jednoglasnom odlukom sudaca.

Filipović je 31. prosinca 2005. poražen je od Marka Hunta odlukom sudaca, koji su samoanskog borca smatrali agresivnijim. Ovaj meč obilježilo je i Mirkovo nošenje tenisica, što je bio presedan, budući da se on uvijek bori bos. Dovelo je to do vjerovanja da je zadobio ozljedu stopala prije borbe. Mirko takvo što nije nikad priznao. Također je bilo priče o njegovom umoru, te mu je savjetovano da se odmori prije sljedećih borbi.

5. svibnja 2006. Mirko je opet nastupio na PRIDE turnirima. Prva borba bila je sa Ikuhisa Minowom, profesionalnim hrvačem i majstorom mnogih borilačkih vještina. Mirko ga je, ipak, porazio nakon minutu i 10 sekundi. 1. srpnja 2006. porazio je osvjača zlatne medalje u judu na olimpijskim igrama 1992., Hidehiko Yoshidu. Hrvatski borac porazio ga je snažnim udarcima nogom od kojih Japanac više nije mogao stajati na nogama.

10. rujna 2006. Mirko je osvojio Grand Prix turnir brutalno nokautirajući Wanderleija Silvu, najomraženijeg mu suparnika, s kojim je već dugo na ratnoj nozi, te u finalu i Josha Barnetta.

Nakon nekog vremena počele su kružiti priče o njegovom prelasku iz PRIDEa u američki UFC, tj. Ultimate Fighting Championship. Pretposljednjeg dana 2006. potvrdio je te priče te ubrzo potpisao ugovor koji ga obvezuje na 6 borbi. U prvoj borbi, 3. veljače u Las Vegasu, tehničkim nokautom je nakon 4 minute pobijedio Eddieja Sancheza.

Njegova druga borba pod okriljem američkog UFC-a se održala 21. travnja 2007. godine u Manchesteru, Ujedinjeno Kraljevstvo. Mirku se suprotstavio Gabriel "Napao" Gonzaga, čiji se stil borbe bazira na brazilskom jiu jitsuu, iz kojeg posjeduje i crni pojas. Filipović je u svoj team uključio Marcia Corletta, koji je majstor brazilskog jiu jitsua, te Cartera Williamsa kako bi se adekvatno pripremio za nadolazeću borbu.

Tu borbu je izgubio. Nakon dugog početnog odmjeravanja bez akcije, Gonzaga ruši Mirka na pod i skoro cijelu rundu Mirko provodi na podu u podređenom položaju, primivši mnoštvo udaraca laktom u glavu za koje nije imao pripremljenu obranu. Nakon što je sudac podigao borce na noge zbog "usporenosti" borbe, očekivao se skori kraj runde. Međutim, Gonzaga je hineći middle kick odvratio Mirkov blok prema trupu i izveo snažan desni high kick u sljepoočnicu. Borba je završila teškim nokautom u 4. minuti i 51. sekundi 1. runde.

Nakon te borbe Mirkova slijedeća borba pod UFC-om, održala se 8. rujna 2007 na UFC-u 75 protiv francuskog kickboksača Chieck Konga. Mirko je i tu borbu izgubio jednoglasnom odlukom sudaca. Nakon borbe Mirko je izjavio da je tokom borbe slomio rebra te primio 3 zabranjena udarca u genitalije, što ga je naposlijetku koštalo snage za povratak u borbu. Mirko se za tu boru pripremao sa bivšim K-1 suparnikom, Remy Bonjaskyem, i Gilbert Yvelom te Abu Dhabi Combat Club grapling prvakom Dean Listerom. Za tu borbu glavni Mirkov trener bio Ivan "Hydro" Hippolyte. Kojeg je nakon te borbe zamijenio Marijanom Žižanovićem kojeg je kasnije opet zamijenio Hippolyte.

Porazi od Gonzage i Konga bila su prva 2 uzastopna poraza u Mirkovoj karijeri. Nakon neuspješnog prvotnog ishoda u UFC-u Mirko se opet vratio novoj japanskoj organizaciji nastaloj na krhotinama bivšeg Pridea, DREAM FC. Mirko je prijelaz u DREAM najavio preko svoga bloga 12. veljače 2008. godine. Već 11. ožujka 2008. godine organizatori su objavili da će Mirkov protivnik biti Tatsuya Mizuno, 15. ožujka 2008. godine na DREAMU 1. Mirko je pobijedio Mizuna tehničkim nokautom u samo 0:56 sekundi borbe.

Na pitanje hrvatskom borcu o trenutnom stanju Mirkovog ugovora s UFC-om i da li će ometati njegovo sudjelovanje u 'Dream' događajima, Dream producent i frontman Keiichi Sasahara, rekao je, "iako ne mogu dijeliti određene detalje o njegovom ugovoru, neće biti nikakvih predvidivih problema koji iz tog proizlaze ".

Filipović je dao nejasan odgovor na pitanje vezano uz svoju karijeru, objašnjavajući i spominjući svoju namjeru da se vraća u UFC negdje u skoroj budućnosti.

"Pa, kao što svi znate, imao sam loše razdoblje u karijeri i moje zadnje dvije borbe u UFC-u sam izgubio", rekao je Filipović. "Ne želim da itko misli da sam pobjegao iz UFC-a, ali ja sam puno razmišljao o tome kako nastaviti svoju karijeru, i mislim da u ovom trenutku, mislim da je DREAM pravo mjesto za mene. "

"A i nikada se nisam volio boriti u kavezu. Uvijek sam volio boriti se u ringu. Druga stvar je da sam volio borbe u Japanu. Japan je kao moj drugi dom, osjećam kao da sam doma u Japanu. Svi ti razlozi su me doveli ovdje, a ja sam vrlo sretan što ću se boriti ovdje u Japanu. ali, naravno, jedan dan, ne znam kada, ali svakako ću se vratiti u UFC pokazati da je to samo loše razdoblje za mene. Sada sam potpuno sam se oporavio, fizički i psihički, mentalno najvažnije ".

Početkom 2012. godine, Mirko je najavio da bi se nakon ispunjenja obaveza iz ugovora s UFC-om želio vratiti svojim početcima, točnije u K-1 svijet. Nakon poraza od Roya Nelsona Mirko je to i napravio te se povukao iz MMA svijeta i vratio se u K-1 na priredbi Cro Cop Final Fight u ožujku 2012., gdje je upisao pobjedu protiv Raya Sefa jednoglasnom odlukom sudaca. U svibnju 2012. godine, Mirko sudjeluje na priredbi K-1 održanoj u Madridu gdje je tehnički nokautirao Lorena Javiera Jorgea. 14. listopada 2012. pobijedio je u kvalifikacijama za završni turnir K-1 Amerikanca Randyja Blakea.

Na završnom je turniru K-1 za 2012. godinu, koji se održao 15. ožujka 2013., pobijedio je Amerikanca Jarrella Millera, dotad neporaženog u kickboksu, Ukrajinca Pavla Žuravljova (Павло Журавльов) i u završnoj borbi Surinamca Ismaela Londta, odradivši sve runde u svim borbama. Tako je postao drugi Hrvat koji je osvojio K-1, 20 godina nakon što je to uspjelo Branku Cikatiću. U njegovom je kutu te večeri bio i Stipe Drviš.

33 pobjeda (21 nokauta, 4 predaje, 6 sudačke odluke), 6 poraza (3 nokauta, 1 predaje, 2 sudačke odluke), 2 neodlučene borbe i 1 NC (no contest).
Datum	Rezultat	Protivnik	Manifestacija	Ishod	Runda	Vrijeme
9. ožujka 2014.	poraz	NIZRemy Bonjasky	GLORY 14	sudačka odluka (jednoglasna)	3	5:00
9. studenoga 2013.	poraz	RUSAleksej Oleynik	LEGEND 2	prekid (gušenje)	1	4:41
31. prosinca 2012.	pobjeda	JAP Shinichi Suzukawa	IGF - Inoki Bom-Ba-Ye 2012	prekid (poluga na ruci)	1	1:18
29. listopada 2011.	pobjeda	SAD Roy Nelson	UFC 137	tehnički nokaut	3	1:30
19. ožujka 2011.	poraz	SAD Brendan Schaub	UFC 128	prekid (udarac u glavu)	3	3:44
25. rujna 2010.	poraz	SAD Frank Mir	UFC 119	prekid (udarac koljenom u glavu)	3	4:02
13. lipnja 2010.	pobjeda	SAD Pat Barry	UFC 115	predaja (gušenje)	3	4:30
13. lipnja 2009.	pobjeda	UK Mostapha Al-turk	UFC 99 : The Comeback	prekid (udarci u glavu)	1	3:06
31. prosinca 2008.	pobjeda	JKO Hong Man Choi	Dynamite!! 2008	prekid (udarci u nogu)	1	6:32
23. rujna 2008.	bez borbe	NIZ Alistair Overeem	DREAM 6	prekid (udarci u prepone)	1	6:09
15. ožujka 2008.	pobjeda	JAP Tatsuya Mizuno	DREAM 1	tehnički nokaut (udarci rukama)	1	0:56
08. rujna 2007.	poraz	FRA Cheick Kongo	UFC 75	sudačka odluka (jednoglasna)	3	5:00
21. travnja 2007.	poraz	BRA Gabriel Gonzaga	UFC 70	nokaut (udarac nogom u glavu)	1	4:51
3. veljače 2007.	pobjeda	SAD Eddie Sanchez	UFC 67: All or Nothing	tehnički nokaut (udarci rukama)	1	4:33
10. rujna 2006.	pobjeda	SAD Josh Barnett	PRIDE Final Conflict Absolute	predaja (ozljeda)	1	7:32
10. rujna 2006.	pobjeda	BRA Wanderlei Silva	PRIDE Final Conflict Absolute	nokaut (udarac nogom u glavu)	1	5:26
1. srpnja 2006.	pobjeda	JAP Hidehiko Yoshida	PRIDE Critical Countdown Absolute	predaja (udarci nogom u nogu)	1	7:38
5. svibnja 2006.	pobjeda	JAP Ikuhisa Minowa	PRIDE Total Elimination Absolute	tehnički nokaut (udarci)	1	1:10
31. prosinca 2005.	poraz	NZL Mark Hunt	PRIDE Shockwave 2005	sudačka odluka (podijeljena) (prije borbe Cro Cop je bio ozljeden - ozljeda koljena)	3	5:00
23. listopada 2005.	pobjeda	SAD Josh Barnett	PRIDE 30	sudačka odluka (jednoglasna)	3	5:00
28. kolovoza 2005.	poraz	RUS Fedor Emelianenko	PRIDE Final Conflict 2005	sudačka odluka (jednoglasna)	3	5:00
26. lipnja 2005.	pobjeda	RUS Ibragim Magomedov	PRIDE Critical Countdown 2005	nokaut (udarac nogom u tijelo)	1	3:53
20. veljače 2005.	pobjeda	SAD Mark Coleman	PRIDE 29	nokaut (udarci rukama)	1	3:40
31. prosinca 2004.	pobjeda	SAD Kevin Randleman	PRIDE Shockwave 2004	predaja (giljotina)	1	0:41
31. listopada 2004.	pobjeda	SAD Josh Barnett	PRIDE 28	predaja (ozljeda ramena)	1	0:46
15. kolovoza 2004.	pobjeda	RUS Aleksandr Emelijanenko	PRIDE Final Conflict 2004	nokaut (udarac nogom u glavu i udarci rukama)	1	2:09
19. srpnja 2004.	pobjeda	JAP Shungo Oyama	PRIDE Bushido 4	tehnički nokaut (udarci)	1	1:00
23. svibnja 2004.	pobjeda	JAP Hiromitsu Kanehara	PRIDE Bushido 3	sudačka odluka (jednoglasna)	2	5:00
25. travnja 2004.	poraz	SAD Kevin Randleman	PRIDE Total Elimination 2004	nokaut (udarci rukama)	1	1:57
15. veljače 2004.	pobjeda	JAP Yoshihisa Yamamoto	PRIDE Bushido 2	tehnički nokaut (udarci)	1	2:12
1. veljače 2004.	pobjeda	SAD Ron Waterman	PRIDE 27	tehnički nokaut (udarci)	1	1:37
9. studenoga 2003.	poraz	BRA Antônio Rodrigo Nogueira	PRIDE Final Conflict 2003	predaja (Poluga na ruci)	2	1:45
5. listopada 2003.	pobjeda	MEX Dos Caras Jr.	PRIDE Bushido 1	nokaut (udarac nogom u glavu)	1	0:46
10. kolovoza 2003.	pobjeda	UKR Igor Vovčančin	PRIDE Total Elimination 2003	nokaut (udarac nogom u glavu)	1	1:29
8. lipnja 2003.	pobjeda	SAD Heath Herring	PRIDE 26	tehnički nokaut (udarci)	1	3:17
31. prosinca 2002.	pobjeda	JAP Kazuyuki Fujita	Inoki Bom-Ba-Ye 2002-K-1 vs. Inoki	sudačka odluka (jednoglasna)	3	5:00
28. kolovoza 2002.	pobjeda	JAP Kazushi Sakuraba	PRIDE Shockwave 2002	tehnički nokaut (slomljena ključna kost)	1	3:17
28. travnja 2002.	neodlučeno	BRA Wanderlei Silva	PRIDE 20	Posebna pravila nalagala su automatski ishod borbe izjednačeno ako borba dođe do isteka vremena	5	3:00
31. prosinca 2001.	pobjeda	JAP Yuji Nagata	Inoki Bom-Ba-Ye 2001-K-1 vs. Inoki	tehnički nokaut (udarci rukama)	1	0:21
3. studenoga 2001.	neodlučeno	JAP Nobuhiko Takada	PRIDE 17	posebna pravila nalagala su automatski ishod borbe izjednačeno ako borba dođe do isteka vremena	5	3:00
19. kolovoza 2001.	pobjeda	JAP Kazuyuki Fujita	K-1-Andy Hug Memorial	tehnički nokaut (porezotina)	1	0:39

Mjeseca studenog 2003. Filipović se kandidirao za Sabor na listi SDP-a (no nije član), u čemu je i uspio. Borio se za veće financiranje policije, no, uskoro je istupio iz politike. Kasnije je tvrdio kako nije imao dovoljno veza unutar političkih krugova, te je njegov trud time bio uzaludan." Ja sam najveca prevara u borilackom sportu" izjava Mirka Filipovica

• Prije svake borbe prilikom ulaska u ring prati ga pjesma "The Wild Boys" od Duran Durana
• U prvom nastupu u UFC prilikom ulaska u ring umjesto tradicionalne "The Wild Boys" pratila ga je službena PRIDE-ova himna.
• Snimio je film imena Ultimate Force.
• Filipović je zaigrao za HNK Cibaliju iz Vinkovaca 5. studenog 2004. na utakmici protiv Vukovara ´91.^[6]

• Službena stranica Mirka Filipovića Arhivirano 2015-05-16 na Wayback Machine-u