Međimurski konj ili Međimurec, hrvatska samonikla pasmina konja hladnokrvnog tipa, nastala na području današnje Međimurske županije.

Nekad je, osim u sjevernoj Hrvatskoj (Međimurje, Podravina, Zagorje), bio raširen i u jugozapadnoj Mađarskoj i istočnim dijelovima Slovenije. Danas ga u Međimurju ima svega nekoliko desetaka primjeraka (oko 40) i spada u čistokrvne pasmine ugrožene od izumiranja, ali se, srećom, u nešto većoj populaciji održao s druge strane rijeke Mure, u susjednoj Mađarskoj.

Početak nastanka ove plemenite čistokrvne pasmine konja seže najvjerojatnije čak do prijelaza između kraja 18. i početka 19. stoljeća, kada se započelo s postupnim križanjem domaćih kobila, koje su imale primjese angloarapske krvi, s pastusima noričke, ardenske, peršeronske i brabantske uzgojne linije. S obzirom da je Međimurje u to vrijeme (do 1848. godine, te ponovno od 1861.) niz godina bilo pod mađarskom administrativnom upravom, u međunarodnoj stručnoj literaturi redom se navodi da pasmina ima mađarsko podrijetlo.

Međimurski konj krupnog je rasta i čvrste građe, visine grebena 155–165 cm, po čemu je sličan hrvatskom hladnokrvnjaku, a viši od treće autohtone hrvatske pasmine, hrvatskog posavca. Razmjerno je male glave i manjih, šiljatih ušiju, kratkog mišićavog vrata, širokih prsa i leđa, te snažnih, ne predugih nogu. Prevladavajući primjerci su dorati i vranci, ali ima i drugih kombinacija boja. Pastusi mogu doseći težinu i do 900 kilograma.

Karakter međimurskog konja je uravnotežen, skromnih je hranidbenih zahtjeva, izdržljiv i otporan, s izraženom voljom i upornošću u radu. Koristi se kao radni konj za vuču i rad u poljoprivredi, ali je, s obzirom na sve veće uvođenje mehanizacije, izgubio značaj, pa danas sve više služi i za proizvodnju mesa.

U pogledu čistokrvnosti, koja je ponekad bila osporavana, genetičkom analizom, odnosno laboratorijskim uspoređivanjem uzoraka mitohondrijske deoksiribonukleinske kiseline (DNK) većeg broja međimurskih konja iz hrvatske i mađarske populacije, te srodnih pasmina (hrvatski posavac, hrvatski hladnokrvnjak, norički konj i dr.) utvrđeno je njegovo nedvojbeno izvorno podrijetlo.

• 
  Kobila i ždrijebe međimurskog konja
• 
  Pastuh (vranac)
• 
  Kobila (dorat)
• 
  Pastuh (tamni alat/riđan)
• 
  Bređa kobila (svijetli dorat)
• 
  Rijetki primjerak prosijedog (smeđe-sivog) dorata
• 
  Mladi pastuh, vranac, žigosan slovom "M" na lijevoj stražnjoj nozi kao oznakom pasmine
• 
  Ždrebad-blizanci na izložbi međimurskih konja na Sajmu MESAP 2014. u Nedelišću

• Međimurski konj – jedna od hrvatskih izvornih pasmina zaštićena od Državnog zavoda za zaštitu prirode
• „Filogenetska analiza međimurskog konja“, izvorni znanstveni rad grupe autora (Frkonja, Kostelić, Čurik i dr.)
• Međimurski konj na službenim stranicama Europskog saveza za stočarsku proizvodnju (EAAP) Arhivirano 2013-10-17 na Wayback Machine-u
• Uzgojni standardi pasmine međimurski konj opisani u stručnom časopisu „Gospodarski list“
• Kostelić, Belčić, Čačić, Prvanović: „Problematika očuvanja i unapređenja uzgoja međimurskog konja“, tekst iz Zbornika radova s međunarodnog simpozija u Slavonskom Brodu, 2009. Arhivirano 2013-09-28 na Wayback Machine-u
• Tekst stručnog izlaganja na znanstvenom skupu „Konjogojstvo u Republici Hrvatskoj – stanje i perspektiva“, 2012. g. (sažetak na engleskom)
• Ivanković, Caput: „Eksterijerne odlike hrvatskih autohtonih hladnokrvnih pasmina konja“, izvorni znanstveni članak
• „Populacija međimurskog konja u Sloveniji“, znanstveni rad grupe autora iz Slovenije (Potočnik, Simčič, Cividini i dr.), Ljubljansko sveučilište, 2011. g. (na engleskom)
• Primopredaja ždrebadi izvorne pasmine „međimurski konj“ u Državnoj ergeli Lipik (2009. g.)
• Međimurski konj nalazi se u matičnom stadu Državne ergele Lipik