Lublinska unija (poljski: Unia lubelska; litvanski: Liublino unija; ukrajinski: Лю́блінська у́нія; bjeloruski: Лю́блінская у́нія) je bio povijesni akt, zaključen 1569. godine između Poljske i Litvanije, koji je poslije dugog postojanja personalne unije između ove dvije države (od 1385), doveo do formiranja realne unije Državne zajednice Poljske i Litvanije. Personalna unija je nastala udajom poljske princeze Jadvige Anžuvinske za litavskog kralja Vladislava II. Jagelovića.
Ugovor je potpisan 1. jula1569. u Lublinu, ugovorom je stvorena jedinstvena Poljsko-Litavska Unija. Unija je imala ne samo zajedničkog vladara, već i skupštinu, valutu, vanjsku i obrambenu politiku; oba dvije zemlje su zadržale određenu autonomiju i svoju administraciju, sudove i vojsku. Konstituirajući ključni događaj u historiji nekoliko država, Unija u Lublinu je gledana prilično različito od mnogih historičara. Neki ju identificiraju kao trenutak u kojem su Szlachta došli na vrhunac svoje moći, uspostavljanjem oligarhije, za razliku od apsolutne monarhije te mogući uzrok političke nestabilnosti koja je dovela do Tri podjele Poljske više od 200 godina kasnije. Poljski historičari usredotočeni su na pozitivne aspekte, naglašavaju mirno i dobrovoljno stvaranje te ulogu unije u širenju poljske kulture. Litvanski historičari su kritični prema Uniji, ističući da je Poljska dominirala u njoj.
