Brončana posuda s licem zvijeri (兽面扁足鼎) iz rane Shang dinastije, 1600. - 1350. pne.Vojska terakota prvog kineskog cara Qina.
Najstariji tragovi ljudskog prebivanja u Kini potječu iz paleolitika (Pekinški čovjek, Sinanthropus pekinesis), a već u 3. tisućljeću prije Krista razvijene su uz more na sjeveru i jugu neolitske kulture. Tek početkom 20. st. se otkrilo da je Kina imala jako razvijenu kulturu u kamenom dobu. U nizu nalazišta u gradu Yanshao (仰韶文化, pokrajina Gansu) otkriveno je mnogo ostataka bogato obojenog glinenog posuđa i kamenog alata.
Još vještije urađene su bile tanke crne posude kulture Longshan, a vrhunac ovog slijeda kultura obilježila je brončana kultura Shang (kasnije nazvana dinastijom Yin po otkriću njezine posljednje prijestolnice Yin Xu, 16. - 12. st. pne.). Za vrijeme ove kulture nastale su ponajbolja i najvještija djela u bronci, ustanovljen je kineski način gradnje drvenih kuća sa konzolskim nosačima, ukrasnih predmeta od žada itd.
Od 772. pne. do 481. pne. traju međusobne borbe moćnih velikaša koji se naposljetku ujedinjuju u nekoliko snažnijih država zbog opasnosti od Huna. Za to vrijeme posebno se razvija kultura (Lao Ce, Konfucije, školstvo) i gospodarstvo (trgovina, kolonizacije, osnutak gradova). Od 480. - 221. pne. traju borbe država za premoć.
Konfucije (551. pne. - 479. pne.) je bio najvažniji kineski filozof, veliki učitelj i mudrac, čiji su učenici zabilježili njegov nauk o pravilnom ponašanju intelektualne i upravljačke elite, konfucijanizam. Riječ je o složenom sustavu moralnih, socijalnih, političkih i religioznih misli koji je imao veliki utjecaj na kinesku civilizaciju do danas. Konfucijev hram je hram posvećen sjećanju na Konfucija, a prvi takav hram je sagrađen 478. pne. u Qufuu, Konfucijevom rodnom gradu, te je dograđivanjem i obnovama tijekom 2.000 godina postao najveći takav kompleks na svijetu, s više od 100 zgrada.
G. 221. pne. Kineske države je ujedinio car Qín Shǐ Huáng (Ćin Ši Huangdi), osnivač dinastije Ch'in (Qin, čita se "Ćin"), odatle naziv za državu – Kina. Qín je krvlju i mačem podjarmio jedno po jedno kraljevstvo (proširio granicu sve do Kantona), ali zbog golemih graditeljskih apetita (započeo kineski zid na sjeveru, glomaznu palaču u prijestolnici Xi'anu i monumentalnu grobnicu s oko 6.000 realističnih figura od terakote - vojska terakota) i uzdržavanja goleme vojske, odmah nakon njegove smrti raspalo se njegovo carstvo.
Slijedećih 2000 godina Kineskog carstva smjenjivale su se dinastije, neke su vladale tako dugo da su obilježile Kinesku povijest i kulturu. Nakon dinastije Qin došla je dinastija Han (206. pne. do 220. g.) koja je organizirala carstvo i Kinesko društvo s jakom upravom pod utjecajem učenja filozofa Konfucija. Oni su utjecali na Kinesku poeziju, glazbu, slikanje na svitku i kaligrafiju, lončarstvo, kiparstvo i arhitekturu. To je bila jedna smirena umjetnost koja je izbjegavala svaku krajnost. Za mlađe dinastije Han (25.-220. g.) započinje prodor budizma, a „Put svile“ je bila veza sa zapadom, tada antičkim Rimom.
Slijedeći period je „Vrijeme šest dinastija“ (220.-618. g.), ili vrijeme raspadanja. Tada dolazi do jake pojave Budizma na sjeveru, gdje je postojala stalna barbarska prijetnja, i Taoizma na jugu. Skulpture kineskog budizma su vitkije i više stilizirane od naturalizma Indijske umjetnosti. Najznačajnija budistička djela su skulpture i hramovi u Longmen i Mogao špiljama (4.-12. st.), a jedinstven oblik jedinstva budizma, taoizma i konfucijanizma su skulpture u stijenama Dazua (7.-13. st.).
Ponovno ujedinjeno Carstvo pod dinastijom Sui (dinastija Tan) doživjelo je vrhunac pod vladavinom careva T'anga (618.-906. g.). U umjetnosti, naročito u grobnim predmetima osjeća se težnja k realnosti. Tada se razvija i umjetnost lončarstva koje je uvijek u više boja, a dijeli se po kvalitetu na: grnčariju, finu keramiku i porculan.
Drvena obojena skulptura Bodisatve iz Song dinastije.
Slijedio je period kaosa do uspostave Sung dinastije (960.-1279. g.). Lončarija ove dinastije je nedostižna po svojoj profinjenoj dekoraciji i plemenitim dekoracijama; vrhunac Kineske umjetnosti. Tad su osnovane prve slikarske i grafičke škole, kao i umjetničke kolekcije. Slikarstvo je bilo delikatno i prozračno, pejzaži su magloviti, naslikani perom i u njima je čovjek odsutan ili beznačajan. Alternativna tradicija slikarstva je povezana sa Zen budizmom, koji naglašava neposrednost iskustva i intuiciju – slike nastale sa samo par poteza kistom. Ovaj stil će biti bolje prihvaćen u Japanu.
U Yüan periodu (Dinastija Yuan, 1260.-1368. g.), Kina je uklopljena u Mongolsko Carstvo koje se rasprostiralo kroz cijelu Aziju i europsku Rusiju. Kao otpor novom mongolskom realizmu javio se ponovno crtački, delikatni stil Taoističkih svećenika, prvenstveno Huang Gongwanga.
Kada je domaća Dinastija Ming (1368.-1644.) protjerala Yuan Mongole, javila se težnja za obnovom starih oblika i ideja (obnova i nadogradnja kineskog zida). Ming carevi su napravili prekrasne grobnice do kojih su vodili putovi obilježeni kipovima ljudi i zvijeri. Za dinastije Ming Kina širi domete trgovine i kolonizira susjedna područja, a Europljani započinju prodor na kineski prostor (PortugalskiMacao osnovan 1557. g.) i isusovci dolaze kao misionari.
Kasnija Dinastija Qing (Tsing ili Manchu, 1644.-1912.) odvela je Kinu u kulturnu izolaciju koja je trajala sve do pojave zapadnjačkih topovnjača. Za vladanja Chieng Lunga (1736.-1795.) Kina doseže najveći prostorni opseg, ali brojni ratovi, drastično povećanje stanovništva i neodgovarajući gospodarstveni razvoj, dovode do osiromašenja najvećeg broja stanovnika te početkom 19. st. izbijaju brojni ustanci. Engleski i Američki trgovci postupno osvajaju kinesko tržište, a nakon Opijumskih ratova s Velikom Britanijom poražena Kina, dodatno oslabljena teškim socijalnim stanjem i seljačkim ustancima, bila je prisiljena dopustiti strancima kretanje po cijeloj zemlji, Hong Kong prepustiti Britancima, a uvoz opijuma je ozakonjen.
Od tada kineska umjetnost i kultura doživljavaju degradaciju i prate slabljenje same države. Najljepši proizvodi kasnijih dinastija su porculanske i lakirane vaze koje su bile nenadmašnog sjaja i ukrašene crtežima u kojima je dominirala jedna od tri boje, ovisno od dinastije, dakle crvene, zelene ili crne.
Nakon revolucije (1911.-1912.) abdicirao je posljednji car Pu Yi i proglašena je republika koja je narušena diktaturama vojnih guvernera pokrajina. KP Kine postupno jača i u Pekingu je 1949. proglašena NR Kina. Ujedinjena Kina je imala preduvjete za obnovu umjetnosti, ali sada se razvija komunističkisoc-realizamkultaMao Ce Tunga. God. 1957. Mao Ce-tung pokreće kratkotrajnu etapu pod nazivom "Neka cvjeta sto cvjetova, neka se natječe sto škola mišljenja", zamišljena kao slobodu iskazivanja mišljenja, što je dovelo do jakih intelektualnih kritika i ubrzo je zamijenjena "borbom protiv desničara", žestokim progonom oporbe. God. 1966. objavljen je početak tzv. "kulturne revolucije" (do 1969.) koju karakterizira snažna mobilizacija mladeži u političkim borbama u cilju pružanja potpore hijerarhijskom vrhu države i komunističke partije. Njenim kontradiktornim djelovanjem ruše se mnogi kulturno-povijesni spomenici, ukidaju pokrajinske vlade. Tek od 1976., sa smrću Mao Ce-tunga, započinje spori proces rehabilitacije kadrova smijenjenih u godinama "kulturne revolucije".
Unatoč centralističkom razvoju realistične umjetnosti kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih, nitko nije mogao pretpostaviti da će nakon Maove "kulturne revolucije", a posebice nakon masakra studenata 1989. na trgu Tijananmen (nazvan ironično "Trg nebeskog mira"), u Kini 1990-ih godina nastati umjetnost širokog stilskog raspona, od realizma do apstrakcije, od nadrealizma do monokromnog minimalizma. Teme nove generacije umjetnika su prije svega kritika životnih uvjeta u Kini (Zhang Xiaogang i Wang Cheng), borba protiv tabua (Dai Guangyu) i protiv lažnog morala (Wei Guangqing i Liu Wei). Ovi umjetnici stvaraju dojam da je suvremeno kinesko slikarstvo pronašlo samosvojan i originalan jezik koji je usvojio zapadnjačke utjecaje, ali ne kao eklektičan izraz, niti kao puka sljedba.
Kineska tradicionalna arhitektura je arhitektura od drveta s originalnim sustavom konzola na široko razmaknutim stupovima koji su činili pravokutni tlocrt jasnih linija i raskošno ukrašenim krovovima. U Kini je nastala tradicija drvene gradnje koja je prihvaćena po cijeloj jugoistočnoj Aziji i Japanu. Taj jedinstven oblik arhitekture je snažno utjecao na povijest arhitekture, zbog čega je zaštićen kao UNESCO-va nematerijalna svjetska baština.
Kineska kaligrafija je vrsta kaligrafije, ne samo u kineskoj umjetnosti i kulturi, nego i cijeloj istočnoazijskoj civilizaciji gdje se koristi, ili se koristilo, kinesko pismo. U tim državama (Kina, Japan, Koreja, i u manjoj meri Vijetnam) kaligrafija još uvijek ima visoki položaj u društvenom i umjetničkom životu.
Dalekoistočna tradicija kaligrafije nastala je i razvila se u Kini, posebno za pisanje kineskih znakova s tušem i kistom. Kineska kaligrafija je također dovela do razvoja mnogih drugih oblika umjetnosti u istočnoj Aziji, uključujući rezbarenja kineskih pečata, slikovitih predmeta i pisarskog kamena, zbog čega je zaštićena kao UNESCO-va nematerijalna svjetska baština.
.jpg)
