U Sarajevu je u drugoj polovini 1960-ih godina počeo veoma bogatu i uspješnu karijeru, i to nastupom na festivalu "Vaš šlager sezone" 1967. godine. Od tada je miljenik festivalske publike u Sarajevu, gdje redovno odnosi prve nagrade kao izvođač, autor muzike i autor teksta. Za "Šlager sezone" nastale su neke od njegovih najljepših šansona, a krajem 1970-ih ovdje su izvedene i njegove najljepše pjesme Gradu i Domovini, svojevrsne himne "Sarajevo ljubavi moja" (1976) i "Zemljo moja" (1977).
Montena odlikuje poseban lirski, romantičarski muzički izraz, u kojem su na jedinstven način objedinjeni motivi bosanske sevdalinke sa mediteranskim šarmomitalijanske kancone. Njegovi su tekstovi iskrena ispovjed pjesnika koji je okusio život i ljubavnu bol, te ih na svojstven način pretapa u pitku pjesmu jasnog i jednostavnog izraza. Iako se glavni, ljubavni motiv pojavljuje još od Montenove prve kompozicije, Monteno se ipak nikad ne ponavlja u svojim šansona, nego isti motiv spretno varira na hiljadu različitih načina. Utopljene u harmonični kostim melodije, koja ne robuje turobnoj balkanskoj tradiciji, nego se okreće raspjevanom Mediteranu i još više, pokatkad sjetnoj, talijanskoj kanconi, napose onoj sa Festivala San Remo, Kemal Monteno stvara jedinstven muzički izraz, kojemu nema premca na teritoriji cijele bivše Jugoslavije. Njegove su pjesme himna vječitoj ljubavi, čak i onda kad stihovi govore da je svemu kraj.
U toku svoje više no bogate muzičke karijere kantautora, Monteno je stvorio ne samo vlastiti muzički potpis na domaćoj zabavnomuzičkoj sceni, nego je svojim pjesmama znao doprinijeti i uspjehu svojih kolega pjevača-prijatelja. U toj muzičkoj suradnji sa tako zvučnim domaćim imenima kao što su Arsen Dedić, Zdravko Čolić, Oliver Dragojević, Tereza Kesovija, Gabi Novak, Mahir Paloš, Neda Ukraden, Ismeta Krvavac, Dražen Žerić i drugi, Monteno nije gledao vlastitu korist, nego svojevrstan način druženja sa svojom rajom i prijateljima, svojstven jednom skromnom i plemenitom čovjeku kao što je Monteno.
Kemo, kako ga popularno zovu njegovi prijatelji, tokom 1990-ih sa istim je kolegama izvođačima ostvario i niz velikih dueta, a pored gore navedenih za mikrofonom su mu se pridružili i: Rade Šerbedžija, Boris Novković, Fuad Backović Deen, Danijela, Maja Odžaklievska i drugi. Kemal Monteno je živio na relaciji između Sarajeva i Zagreba, a njegov je muzički put bio ispunjen brojnim nastupima na domaćim festivalima i bogatom koncertnom aktivnošću po gotovo svim zemljama bivše Jugoslavije.
Monteno godinama se borio s dijabetesom zbog čega su mu stradali bubrezi. Umro je 21. 1. 2015 godine u Zagrebu zbog teške infekcije mokraćnih kanala.
Podrijetlo
Kemal Monteno je rođen 17. 9. 1948 godine u Sarajevu u porodici Osvalda i Bahrije Monteno. Njegov otac je bio talijanski vojnik koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata došao u Sarajevo i zaljubio se u Kemalovu majku, a zbog te je ljubavi odlučio ostati u novoj domovini. Zbog talijanskog prezimena otac je želio da sin ima bosansko ime, a upravo ta bosansko-talijanska podjela osim u nazivu utjecala je i na Kemalov budući stvaralački rad.[1]
Svoju muzičku karijeru Kemal Monteno počinje u drugoj polovini 1960-ih godina nastupima na prestižnim domaćim festivalima zabavne muzike. Velike uspjehe bilježi na prvim festivalima "Vaš šlager sezone" u Sarajevu, gdje postaje miljenik publike svoga rodnog grada i svojevsrni zaštitni znak Festivala. Prvi nastup bio je još sa pjesmom "Lidija" 1967., koja je osvojila prvu nagradu, a uslijedile su antologijske pjesme kao: "Sviraj mi o njoj" (VŠS 1971.), "Laž" (VŠS 1972), "Spavaj, cvijete moj" (VŠS 1973, koju je otpjevao Mahir Paloš), "Ljubavna bol" (VŠS 1977), a svojevrsnu himnu Sarajevu, pjesmu "Sarajevo ljubavi moja" pjeva na 10. jubilarnom Šlageru Sezone 1976. Velike uspjehe Monteno je imao i sa nizom dalmatinskih šansona izvedenim na "Splitskom festivalu". Između 1976. i 2005.
Monteno niže čitav đerdan pitkih šansona, u kojima je do izražaja posebno došla Montenova sklonost za talijansku kanconu i vedru mediteransku kantolinu. Pjesme poput "Hiljade bijelih marama" (1976.), "Cvite bili iz đardina" (1977.), "Sunce djetinjstva" (1978.), "Putovanja" (1978.), "Adrijana" (1979.), "Zvono djetinjstva"(1980.), "Pričaju stare none"(1981.), "Dobra večer, uzorita" (1983.), "Produži lađo" (1984.), "Zaboravi" (1995.), "Kad ja ne mogu" (1997.), "U meni imaš dom" (2002.) i "Da je moja mandolina znala" (2005.) ne samo da su potvrda tih Montenovih muzičkih sklonosti, nego i svojevsrtan dokaz stilske opredijeljenosti Kemala Montena kao autora i interpretatora ka ovoj strani zabavnomuzičke obale kod nas. Rado viđen gost Monteno je bio i na "Opatijskom festivalu", te na "Zagrebfestu", posebice u drugoj polovini 1970-ih godina, a tradiciju nastupanja na festivalima Monteno nastavlja i u drugoj polovini 1990-ih godina, kad se pojavljuje na "Radijskom festivalu" i "Festivalu dalmatinske šansone" u Šibeniku.
Danas je čest gost na Splitskom festivalu, 2010 je izvodio sa Radetom Šerbedžijom pesmu "Kud plovi ovaj brod", 2012 pesmu "Podjimo opet stazama sreće" i 2013 "Dalmacijo moja kućo stara" 2013 godine osvaja festival Sunčane skale sa pesmom "Majske kiše" ili ti duet sa bendom Teška Industrija, a 2003 i 2012 je učestvovao na festivalima "Melodije Mostara" gde je osvojio Grand Prix 2003 sa pesmom "Nakon toliko godina" ili ti duet sa Paulom Jusić a 2012 "Ako smo vrjedni te ljubavi" duet sa Nedom Ukraden
Uspjesi
Uz brojne festivalske nastupe Kemal Monteno može se pohvaliti i čitavim nizom vječnih hitova, koji su objavljeni na njegovim albumima tokom bogate karijere, a veliki dio njih i danas je jednako tako aktuelan, kao i u trenutku prvog objavljivanja. Pored gore spomenutih festivalskih uspješnica ovdje treba izdvojiti i ostale velike Montenove hitove, koji se i danas slušaju sa istom pažnjom kao i prije.
