John Harwood Hick (Scarborough, 20. 1. 1922. – Birmingham, 9. 2. 2012), britanski filozof, teolog i akademik. U filozofskoj teologiji dao je glavni doprinos teodiceji, eshatologiji i kristologiji, dok je u filozofiji religije izvršio velik utjecaj na epistemologiju religije i religijski pluralizam.
Karijera
Među njegovim različitim akademskim pozicijama su: profesor emeritus filozofije religije na Univerzitetu Claremont (SAD), profesor emeritus teologije na Univerzitetu u Birminghamu i suradnik Instituta za napredno istraživanje u humanističkim i društvenim naukama na Univerzitetu u Birminghamu. Ujedno je bio i podpredsjednik Britanskog društva za filozofiju religije i podpredsjednik Svjetskog kongresa religija.
Akademske godine 1986/1987. držao je prestižna Giffordova predavanja, a 1991. nagrađen je i Grawemeyerovom nagradom za religiju.
John Hick danas je najpoznatiji kao zagovornik religijskog pluralizma. Započevši karijeru kao svojevrsni tradicionalni kršćanin, protestant, okrenuo se pluralizmu kao načinu pomirenja Božje ljubavi s činjenicama kulturnih i religijskih razlika. Konzekvenca je to i njegova ranijeg rada u epistemologiji religije, u kojem je utvrdio da religiozno znanje nije različito od ostalog ljudskog znanja ukoliko je ono u temeljima stvar perspektive.
Opus
Hick je napisao stotine knjiga i radova o predmetima svog istraživanja. Knjige su mu prevedene na 16 jezika. Jedan je od rijetkih filozofa religije koji je napisao značajnu knjigu u svakoj dekadi druge polovine 20. vijeka, od kojih je svaka izazvala brojne energične odgovore ostalih naučnika:
- Vjera i znanje (Faith and Knowledge, 1957),
- Zlo i Bog ljubavi (Evil and the God of Love, 1966),
- Smrt i vječni život (Death and Eternal Life, 1976),
- Interpretacija religije (An Interpretation of religion, 1989),
- Metafora utjelovljenog Boga (The Metaphor of God Incarnate, 1993).
Vanjske veze