Gospodarstvo Kube predstavlja nacionalno gospodarstvo Republike Kube. Riječ je o centralističkom planskom gospodarstvu kojim dominira država iako u zemlji postoje značajne strane investicije i privatne tvrtke. U posljednijh nekoliko godina provedene su manje reforme da bi se smanjila nelikvidnost, povećala učinkovitost poduzeća i otklonila stalna nestašica hrane i drugih osnovnih sredstava. Kapitalna ulaganja su ograničena te zahtjevaju odobrenje vlasti. Sama kubanska Vlada određuje cijene proizvoda te količinu dobara na tržištu.
Budući da su gotovo sve tvrtke u državnom vlasništvu, 2000. godine je zaposlenost u javnom sektoru iznosila 76% a u privatnom (uglavnom sastavljenom od osobne imovine) tek 23%. To je značajan pomak u odnosu na 1981. godinu kada je taj omjer iznosio 91:9.
1959. godine s vlasti je svrgnut Fulgencio Batista a zamjenjuje ga Fidel Castro koji je predvodio komunistički revolucionarni pokret.[2] Uz podršku Sovjetskog Saveza, Castro je Kubu pretvorio u osobnu diktaturu kojom je upravljao po sovjetskim pravilima ali je znatno podigao životni standard siromašnih slojeva.[2] Nakon raspada SSSR-a, kubansko gospodarstvo je izgubilo najvažnijeg dobavljača životno važnih roba, goriva i hrane te je došlo do drastičnog pada.[2] Uvoz nafte smanjen je za više od polovice a hrane za 80%.[3] Kuba postaje zatvoreni sustav u koji gotovo ništa ne dolazi izvana, a Kubanci su primorani preživjeti samo s resursima koje imaju na otoku.[3]Kubanci su iz visoko razvijene mehanizacije i industrijsko-poljoprivrednog sustava prešli na permakulturne metode uzgoja lokalnih, gradskih vrtova.[3] Kriza koju su Kubanci prozvali Posebno razdoblje natjerala ih je da se hrane zdravije i žive u održivim zajednicama. Danas se Havana može pohvaliti činjenicom da proizvodi i zadovoljava 50% svojih potreba za hranom u gradu i okolici.[3]
Dolaskom na vlast, Fidel Castro je poduzeo sve što je mogao da Kubu spasi od njezine opasne gospodarske ovisnosti o šećeru. Međutim, to mu nije uspjelo pa kada su potkraj osamdesetih na svjetskom tržištu naglo pale cijene šećera, klimavo gospodarstvo zemlje (unatoč obilnoj potpori iz SSSR-a) jedva je preživjelo. Tako je šećer i dalje glavna roba a ovisi o tekućim inozemnim cijenama.
1960. Kuba potpisuje ugovor o pomoći i trgovini sa Sovjetskim Savezom a godinu dana kasnije nacionalizira američke i britanske naftne kompanije. To je rezultiralo američkim prekidanjem diplomatskih odnosa u siječnju 1961., neuspjelom invazijom u Zaljevu svinja, kubanskom krizom i embargom usmjerenim na kubansko gospodarstvo.
1986. godine kubanski dug prema pariškom klubu iznosio je 10,9 milijardi USD kojeg je zemlja sljedeće godine prestala otplaćivati.[7] Također, 2002. godine, kubanski dug Japanu iznosio je 750 milijuna USD.[7]
Raspadom SSSR-a za Kubu je započelo teško Posebno razdoblje te je 1994. godine dopušten rad nekim aktivnostima iz privatnog sektora.[7] Tada je na Floridu pobjeglo oko 32.000 Kubanaca.[7] Od 1989. do 1993. nacionalni BDP pao je za 35% kao rezultat raspada SSSR-a, najvećeg kubanskog trgovačkog partnera i davatelja subvencija. Sama Kuba ostala je i bez sovjetske pomoći čija je godišnja vrijednosti varirala između tri i šest milijardi dolara.[8]
Nakon prekida sovjetske pomoći zemlja je od 1991. u kroničnoj recesiji koju su pojačavale štete od povremenih uragana, krize cijena izvozno značajnih proizvoda (šećera i nikla) na inozemnim tržištima, gubitci u neefikasnome državnom sektoru i dr.[8]
U nastojanju da smanje stopu siromaštva i pospješe poslovanje, politički lideri Kube su se okrenuli onome protiv čega su se borili - kapitalizmu i tržišnoj ekonomiji.[9] Vidljivu ruku centralne vlade postepeno će zamijeniti nevidljiva ruka tržišta, a rezultati reformi su neizvjesni kao i sama budućnost ove otočke zemlje.[9] Unatoč pokretanju ekonomskih reformi koje otvaraju vrata privatnom poduzetništvu, na Kubi će i dalje ostati jednopartijski sistem kao "brana američkom imperijalizmu", rekao je kubanski predsjednik Raúl Castro na konferenciji vladajuće Komunističke partije.[10] Time je kubanski lider potvrdio da ekonomske reforme koje će omogućiti Kubancima da se bave malim poduzetništvom te da kupuju i prodaju automobile, neće izazvati političke reforme na karipskom otoku na kojem je Komunistička partija jedina legalna stranka, što je omogućeno Ustavom iz 1976. godine.[10]
U traganju za novim tržištima i prihodima, Kuba se postepeno okreće suradnji s Kinom, Brazilom i Angolom.[9] Ipak, američki embargo sprečava iskorištavanje ključnog resursa - kubanske dijaspore u SAD-u kojoj je onemogućeno slanje novca na Kubu.[9] Također, zakoni SAD-a američkim dužnosnicima u međunarodnim organizacijama nalažu da po automatizmu glasaju protiv prijema Kube u međunarodne financijske institucije kao što su Svjetska banka i MMF koji bi mogli omogućiti dodatne kredite.[9] Sjeverni susjed je zato bio i ostao jedna od najvećih prepreka kubanskog razvoja, pri čemu embargo ima paradoksalan efekt sprečavanja Kube da postane upravo ono što SAD želi - otok s kapitalističkom i liberalnom ekonomijom.[9]
Opća skupština Ujedinjenih naroda je velikom većinom osudila 47-godišnji trgovački embargo SAD-a protiv Kube, iskazavši 19. godinu za redom gotovo jednoglasno globalno protivljenje oštroj američkoj politici spram te zemlje.[11]2009. godine je protiv embarga glasovalo 187 zemalja dok su SAD, kao i prošle godine, podržali samo Izrael i Palau.[11] Kubanski ministar vanjskih poslova Bruno Rodriguez u svom je govoru u skupštini iznio niz pritužbi istaknuvši da je embargo, koji Kubanci nazivaju blokadom, kubansko gospodarstvo stajao desetke milijardi dolara tijekom godina i priječio da kubanska djeca dobivaju potrebnu medicinsku njegu.[11] No, SAD je jasno dao do znanja da nije spreman ukinuti embargo dok Kuba ne prihvati neke političke, gospodarske i financijske promjene.[11]
Sredinom prosinca 2014. došlo je do preokreta u američkoj vanjskoj politici kada američki predsjednik Barack Obama započinje otvarati svoju zemlju prema Kubi.[12] Za početak, obje strane žele što prije obnoviti diplomatske odnose i razmijeniti veleposlanike.[12] Demokratski senator Dick Durbin tada je rekao da Washington razmišlja o ukidanju trgovinskih i putnih restrikcija prema Kubi: "Otvaranje vrata Kubi za trgovinu, putovanja i razmjenu ideja stvorit će snagu za pozitivne promjene na Kubi koje naša decenijska politika isključivanja nije postigla".[13] Obama je najavio i da će se podići razina bankarskih veza te da će kubanska emigracija u SAD-u uskoro moći poslati na Kubu do 2.000 američkih dolara svaka tri mjeseca umjesto dosadašnjih 500.[14] Pri povratku iz Kube, Amerikanci će moći uvesti robu vrijednu do 400 dolara te duhan i alkohol u vrijednosti do 100 dolara.[14]
Proizvodnja
Plantaža šećerne trske na Kubi.
Od poljoprivrednih dobara, šećer je najvažniji kubanski izvozni proizvod. Kubanska proizvodnja šećera jedan je od temelja gospodarstva a zemlja je jedan od vodećih proizvođača šećera na svijetu.[15] Proizvodnja šećera na Kubi je u žetvi 2011./12. godine bila 1,4 milijuna tona.[16]Kuba troši između 600.000 i 700.000 tona šećera godišnje i prodaje 400.000 tona NR Kini na osnovu sporazuma o suradnji.[16] Ostatak šećera Kuba izvozi u druge zemlje u svijetu.[16] Od ostalih dobara tu su agrumi, kava, duhan, riža, grašak i krumpir te živa stoka i riba.[8] Također, Kuba ima rudnike nikla kojeg izvozi a proizvode se i kemijski proizvodi, čelik i cement.[8]
Otkriće bogatog podmorskog nalazišta nafte na sjeveru Kube potaknulo je mnoge svjetske naftne kompanije i Vlade na traženje načina za pristup tamošnjim ležištima, uključujući i SAD koji već desetljećima drži embargo na trgovinu sa Kubom.[17] Istraživanje američkog geološkog instituta procijenilo je da se pod morem na sjeveru te zemlje nalazi oko 4,6 milijardi barela nafte.[17] Kubanska vlada je objavila da je spremna pokrenuti komercijalnu proizvodnju nafte u kubanskim vodama Meksičkog zaljeva.[18] S time u vezi je pripremljen i plan spašavanja u slučaju ekoloških incidenata.[18] Kuba je 2011. proizvela 4 milijuna tona nafte, ali to je dovoljno tek za zadovoljavanje polovice potreba zemlje i ostatak potrebne nafte se uvozi iz Venezuele.[18]
Također, u zemlji je razvijen i zdravstveni turizam te je Kuba popularna destinacija za ovakav oblik turizma preko dvadeset godina. Tijekom 2005. u zemlji je boravilo više od 19.600 inozemnih pacijenata koji su ondje došli zbog očne kirurgije ili liječenja ortopedije te neuroloških poremećaja kao što su multipla skleroza i Parkinsonova bolest. Jedan od najpoznatijih pacijenata ondje bio je pokojni venezuelanski predsjednik Hugo Chávez koji je tamo operiran nakon što mu je u lipnju 2011. otkiven rak u području trbušne šupljine.[21]
Tijekom listopada 2007. godine floridski Miami Herald objavio je članak o tome kako kanadski i američki turisti koji se odlaze liječiti na Kubu ondje dobivaju veliku kvalitetu zdravstvene njege.
Venezuela je trenutno najvažniji ekonomski partner Kube.[22] Suradnju te dvije zemlje započela su dva "revolucionarna saveznika", Fidel Castro i Hugo Chávez.[23] Dvije države imaju sporazum o razmjeni nafte za usluge, prema kojemu Venezuela dnevno u Kubu šalje 92.000 barela nafte u zamjenu za usluge tisuća kubanskih doktora i drugu tehničku pomoć.[23] Isto tako, ove dvije zemlje osnovale su i oko 30 zajedničkih kompanija.[23]
Unatoč smrti venezuelanskog lidera Cháveza, nastavljena je snažna suradnja Havane i Caracasa.[24] Pobjeda Nicolása Madura na predsjedničkim izborima bila je od velike važnosti za Kubu jer bi pobjeda Caprilesa ujedno značila i prekid suradnje ovih prijateljskih zemalja, štoviše Capriles je to jasno naglasio za vrijeme svoje predsjedničke kampanje.[24] Prilikom prvog državničkog susreta Madura i Raula Castra, potpisan je 51 projekt o suradnji na svim razinama.[24]
Službena Brasília i Havana već dugo godina gaje obostrane političke simpatije te Brazil želi postati najvažniji ekonomski partner Kube i ubrzati političko otvaranje ove zemlje.[22] Ove dvije latinoameričke zemlje njeguju sasvim posebno prijateljstvo. Tako u Brazilu kubanski liječnici rade na poboljšanju zdravstvene zaštite stanovništva dok na Kubi brazilski agrarni proizvodi omogućavaju prehranu velikog broja stanovnika.[22] Sada se ove dvije zemlje provođenjem jednog megaprojekta pripremaju na moguće okončanje trgovinskog embarga SAD-a prema komunističkoj Kubi. Sam Brazil sebe vidi kao pokretača kubanskog otvaranja.[22]
Koliko se razvilo trgovinsko partnerstvo između jedne kapitalističke i jedne komunističke zemlje pokazuju i podaci brazilskog Ministarstva za razvoj, industriju i vanjsku trgovinu. Prema tim podacima izvoz iz Brazila za Kubu je sa 80 milijuna američkih dolara u 2003. godini porastao na 568 milijuna dolara u 2012.[22] Od siječnja do rujna 2013. godine izvezeno je robe u vrijednosti od 515 milijuna američkih dolara.[22] Isto tako, brazilska građevinska tvrtka Odebrecht provodi najveći infrastrukturni projekt na Kubi, financiranje kubanske teretne luke je također u brazilskim rukama dok je brazilska razvojna banka BNDES (por. Banco Nacional de Desenvolvimento Economico e Social) prema vlastitim navodima, odobrila 682 milijuna američkih dolara kredita za financiranje projekta koji ukupno stoji oko 957 milijuna američkih dolara.[22]
Rusija i Bjelorusija
Zgrada ruskog veleposlanstva u Havani.
Rusija je jedan od važnijih kubanskih trgovinskih partnera dok je trgovinska razmjena između te dvije zemlje 2007. godine iznosila 363 milijuna dolara.[25] Prema podacima iz Moskve, kubanski dug Rusiji (kao nasljednici SSSR-a) iznosi 20 milijardi dolara.[25] Također, Rusi sa svojim hladnoratovskim saveznikom razvijaju i vojnu suradnju.[25] Analitičari smatraju da iza ekonomske suradnje stoji namjera Kremlja da obnovi svoj utjecaj u Latinskoj Americi (tradicionalnoj američkoj zoni utjecaja) što je započeto putem savezništva s Venezuelom.[26]
Europska novinska mreža Euronews prenijela je sredinom prosinca 2013. vijest kako je Rusija otpisala 90% kubanskog duga koji potječe još iz sovjetskog vremena.[7] Ukupna vrijednost duga se s godinama povećala na ukupno 32 milijarde dolara od čega je Kubi otpisano 29 milijardi čime je okončan 20 godina dugi spor između te dvije zemlje.[7] Jedan od razloga otpisa je jačanje suradnje na području trgovine i gospodarstva.[7] Prema dogovoru, Kuba će Rusiji platiti 3,2 milijarde dolara tijekom narednih deset godina, odnosno 320 milijuna dolara godišnje.[7]
S druge strane, Kuba i Bjelorusija su 2012. godine potpisale nekoliko sporazuma iz područja zdravstva, poljoprivrede i industrije.[27] Sporazum je vezan uz mogućnosti ulaganja i modernizacije tehnološke opreme za poljoprivredu, kućanske aparate i ostale alate na Kubi kao i dobavu novih strojeva i opreme iz Bjelorusije.[27] U području zdravstva, dvije vlade su se dogovorile o stvaranju radne skupine koja će raspravljati o zajedničkim mogućnostima predkliničkih i kliničkih istraživanja, kao i bioekvivalencije lijekova proizvedenih u obje zemlje.[27]
Kina
Budući da Kuba ispunjava obavezu otplate duga NR Kini, intenzivirani su ekonomski odnosi između te dvije zemlje.[28] Tako je kineski ministar trgovine Chen Deming izjavio kako je "kubanska otplata duga doprinjela da se povrati povjerenje između dva trgovinska partnera".[28] Bilateralna trgovina Kube i Kine je 2011. godine iznosila 1,9 milijardi dolara a iz Kube se uvoze šećer i nikal kao i neki biotehnološki proizvodi.[28]
