Šče ne vmerla Ukrajina (ukrajinski Ще не вмерла Україна, srpskohrvatski Još nije umrla Ukrajina) je ukrajinskahimna. Prijevod naziva na srpskohrvatski jezik glasio bi Još Ukrajina nije umrla.
Himna ima za tekst domoljubnu pjesmu Ще не вмерла Україна koju je etnografPavlo Čubinskij skladao 1862. godine, mada je današnji tekst izmijenjen i prilagođen himni. Muzičku skladbu je 1863 napisao grkokatoličkisvećenikMihajlo Verbickij. Radi se o patriotskoj pjesmi koja slavi ljubav prema Ukrajini i čuva sjećanje na nacionalne junake kao što je Severin Nalivajko, vođa narodnog ustanka u Ukrajini i Bjelorusiji od 1594. do 1596.
Prema rečima savremenika, u jesen 1862. godine na jednoj od zabava Pavla Čubinskog, srpski studenti koji su studirali na Kijevskom univerzitetu pjevali su rodoljubivu pjesmu u kojoj se spominjao car Dušan. Čubinskom je se pjesma veoma dopala i odjednom je otišao u drugu sobu da bi poslije pola sata izašao sa gotovim tekstom pjesme Još nije umrla Ukrajina, koja je odmah otpjevana po srpskom motivom.[1] Neki istraživači smatraju da su na pisanje utjecali i motivi iz mazurkeJeszcze Polska nie zginęła – posebno na početnoj liniji –, tekst koji je 1797. napisao Józef Wybicki, nosi ime po vojnom zapovijedniku Jan Henryku Dąbrowskome a kasnije – de facto1918. pa zvanično 1927. – je postala himna poljske države.[2] Treba imati na umu da je Mazurka Dombrovskog bila popularna u to vrijeme među narodima koji su težili nezavisnosti, a Januarski ustanak je počeo samo nekoliko mjeseci nakon što je Čubinskij napisao pjesmu. Štoviše na osnovu poljske pjesme slovački pjesnik Samo Tomášik napisat će pjesmu Hej, Slováci (1834) koja će postati himna panslavenskih krugova između 19. i 20. vijeka, te poslije Drugog svjetskog rata postati himna SFR Jugoslavije – Hej, Slaveni. Izgleda da je iz mazurke nastala i Шуми Марица, koja je bila bugarska himna od 1886. do 1947. Prema drugim izvorima, Čubinskijeva pjesma ima bliske srodnosti sa gajevom čuvenom Još Hrvatska ni propala iz 1832. godine. Tekst Čubinskog nastao je u Velikoj Vasilkivskoj ulici[α 1], br. 122, u kući trgovca Lazareva u kojoj je živio autor. Sada je na tom mjestu zgrada broj 106.[3] Pjesma je prvi put objavljena 1863. u broju br. 4 lavovskog časopisa Meta.[4] Pjesma je vrlo brzo počela kružiti po ukrajinofilskim grupama, tek udeninjenih u Hromadi, i već 20. oktobra iste godine, šef žandara knjaz V. A. Dolgorukov[α 2] izdao je naredbu da se Čubinski «zbog štetnog utjecaja na umove običnih ljudi» pošalje da živi u Arkhangelskoj guberniji pod nadzorom Prometne Milicije. Djelo je bilo popularno u zapadnoj Ukrajini i zapaženo je od vjerskih ličnosti tog vremena tako da će nadahnuti glazbenika i svećenika [[Mihajlo Verbickij|Mihajla Verbickog, podrijetlom iz Galicije, koji će napisati glazbu pjesme i prvi put sam ju izvesti u dvorani bogoslovnog sjemeništa u gradu Przemyślu, tadašnjem njemačkom Premslenu. Partitura je prvi put izvedena 1864. u Ukrajinskom kazalištu u Lavovu. Prvi put je snimljena u kölnskom ogranku Grammophon u oktobru 1910.[5] u izvedbi Modesta Mencinskog.
No, kada je donesena odluka da se naprave himne raznih republika Sovjetskog Saveza, prijedlog pjesme Još nije umrla Ukrajina je odbačen kako se ne bi raspirivale separatističke osjećaje među Ukrajincima. Bila je potreba za tekstom koji će proslaviti Ukrajinu kao državu SSSR-a, «jednakom među jednakima, slobodnom među slobodnima» te da će istaknuti ulogu Komunističke partije. Novi tekst sovjetske Ukrajine je napisao je 1949. tada poznati ukrajinski pjesnik Pavlo Tičina – Živi, Ukrajino, prekrasna і silyna –, a glazbu je skladao Anton D. Lebedinec[α 3]. Zbog spominjanja Staljina u drugom stihu, dugo nakon 1953. je se izvodila bez riječi, sve dok 1978.Mikola Bažan – Tičina je u međuvremenu umro (1967) – nije uredio tekst. Ta himna je se koristila do 1991. godine. Himna Još nije umrla Ukrajina prvi je put javno opet otpjevana 24. septembra 1989. godine na glavnoj pozornici festivala Červona ruta u natupu Vasila Ždankina kojem su se pridružili Viktor Morozov i Eduard Drač.
Sa padom Sovjetskog Saveza, Ukrajina je stekla neovisnost, a Još nije umrla Ukrajina je vraćena kao nacionalna himna, otpjevana na inauguraciji predsjednika Leonida Kravčuka 5. decembra 1991. Natjecanje za novu nacionalnu himnu održano je nakon odcjepljenja od SSSR-a a jedna od pjesama bila je Za Ukrajinu. Verhovna Rada je službeno usvojila člankom 20. UstavaJoš nije umrla Ukrajina 15. januara 1992., iako formalno samo u melodiji, proglašenog 28. juna iste 1992. Ukrajinski ustav iz 1996. službeno potvrdio glazbu Verbickog. Godine 1998. na inicijativu kabineta Ukrajine sastavljen je prijedlog zakona za označavanje službenog teksta himne, kao i odobrenje Molitve za Ukrajinu kao duhovne himne zemlje. Službeni tekst je usvojen 6. marta 2003. zakonom o himni Ukrajine (Закон про Гімн України, zakonom br. 602-IV). U novoj formulaciji teksta Rada je neznatno modificirala prvu strofu: ako je prije incipit bio «Još nije umrla Ukrajina, ni njezina slava, ni njezina sloboda», danas tekst glasi «Još nije umrla slava Ukrajine, ni njezina sloboda». U drugom stihu je promijenjena jedna riječ: «nam, braćo Ukrajinci (ili patrioti), sudbina će se opet osmjehnuti», koja je postala «nam, braćo (ili patrioti), mladi,...».
(uk)Maksimuk, Stepan (2003). З історії українського звукозапису та дискографії. Історія української музики. Lavov-Washington: Видавництво Українського Католицького Університету. str. 288. ISBN966-8197-11-9.
1 Značajan dio teritorija se nalazi u Aziji. • 2 U potpunosti u Aziji, ali ima društvene i političke veze s Evropom. • 3 Posjeduje zavisne ili slične teritorije izvan Evrope.
