Dario Kordić je rođen 14. 12. 1960. u Sarajevu. Potječe iz vrlo religiozne obitelji. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Busovači. Godine 1983. diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu. Bio je novinar, a od 1985. bio je zaposlen u firmi „Vatrostalna” u Busovači.[2]
Godine 2009. za osnivanje i funkcioniranje Zbornog područja Vitez Kordiću je dodeljeno novoutemeljeno priznanje „Zlatni prsten s grbom ZP-a Vitez”.[3]
Uloga u ratu
Velikom brzinom uspinjao se u HDZ-BiH. Kordić je svoju političku karijeru započeo u Busovači tako što je postao tajnik lokalnog ogranka HDZ-a (u rujnu 1990.). Dana 26. kolovoza 1991. HDZ BiH uveo je izvanredno stanje u HDZ BiH zbog srpske agresije i izjavio da će se općinski odbori HDZ-a povezati jedni s drugima u jedinstveni sistem obrane. Postao je predsjednik stranke u općini Busovača, predsjednik travničke regionalne zajednice i potpredsjednik HZ H-B. 18. studenog 1991. jedan je od potpisnika odluke o osnivanju HRHB-a.[4] 1993. HZ H-B je preimenovana u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HRHB), pri čemu je Dario Kordić ostao njen potpredsjednik. 1994. on je postao predsjednik HDZ-BiH.[2]
1997. Feral Tribune objavljuje dokument o tajnim ciljevima HRHB-a. Prema tom dokumentu, 12. studenog 1991. u Grudama je održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice - u kojima je uz Kordića sudjelovao i Jozo Marić, Božo Raić, Željko Raguž, Ivan Bender, Vladimir Šoljić, Mijo Tokić i drugi - a na susretu je sačinjen tajni dokument u kojemu se "zajednički i jednoglasno odlučuje da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna - zajedničke hrvatske države".[4] Potpisnici ovog dokumenta - među kojim je i Kordić - oslanjaju se na zaključke usvojene na dogovorima s Franjom Tuđmanom 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu, dakle i prije nego što je JNA krenula u vojnu ofenzivu protiv Hrvatske i Slovenije.[5][6]
Suđenje u Haagu
Prva optužnica izdana je 10. studenog 1995. Optuženi se predao Međunarodnom sudu 6. listopada1997. i prvi put se pojavio pred sudom dva dana kasnije kada se izjasnio da "nije kriv". Suđenje je započelo 12. travnja 1999., a izvođenje dokaza i izlaganje strana završeno je 15. prosinca 2000.: zasjedalo se 240 dana. Svjedočio je ukupno 241 svjedok, od kojih 122 za tužiteljstvo, 117 za obranu, a dva su svjedočila kao svjedoci suda. Tužiteljstvo je podnijelo 30 transkripata iskaza svjedoka iz drugih predmeta pred Međunarodnim sudom. Obrana je podnijela 53 afidavita i 10 transkripata. Predano je 4665 dokaznih predmeta, od kojih je 2721 predala optužba, a 1643 obrana.[2]
MKSJ navodi da dokazi jasno pokazuju da su na početku bosanski Hrvati i Bošnjaci bili ujedinjeni u borbi protiv njihovog zajedničkog neprijatelja, Srba. Međutim, kad su se njihovi odnosi pogoršali krajem 1992. i početkom 1993., izbile su borbe između Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Sukob između HVO-a i ABiH koji je uslijedio preklopio se sa sukobom između bosanskih Hrvata i Bošnjaka s jedne strane, i Srba s druge.[2]
Iako se prisustvo dijela trupa Hrvatske vojske koje su vidjeli promatrači i druga tijela može objasniti dobrovoljnim braniteljima, to ne objašnjava ogromnu većinu trupa Hrvatske vojske viđenih u susjednim područjima od strateškog značaja za sukob. Vijeće primjećuje da, čak i ako te osobe nisu formalno bile u sastavu Hrvatske vojske, one su hrvatski državljani vojno uključeni u borbu između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana u koju je bila uključena i Hrvatska.[2]
Pretresno vijeće zaključilo je da "se napadi na sela ne bi dogodili bez odobrenja mjesnih političkih vlasti, među kojima je bio i Kordić". On je kao jedan od najviših dužnosnika HRHB-a sudjelovao u stvaranju politike o etnički čistoj HRHB, što je kao posljedicu imalo progon Bošnjaka iz Hercegovine. Nadalje, MKSJ je donio sljedeću presudu o sukobu Hrvata i Bošnjaka:
Sudsko vijeće zaključuje da je predsjednik Tuđman gajio teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini, koje su bile dio njegovog sna o Velikoj Hrvatskoj koja bi uključivala zapadnu Hercegovinu i Srednju Bosnu.[2]
Protupravni napad na civile; protupravni napad na civilne objekte; bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom; pljačkanje javne ili privatne imovine; uništavanje ili hotimično oštećivanje vjerskih ili obrazovnih ustanova (kršenja zakona ili običaja ratovanja)
Progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; ubojstvo; nehumana djela; zatvaranje (zločin protiv čovječnosti)
Sam odvjetnik Anto Nobilo, koji je na sudu branio Kordića, je za bosanske novine Avaz izjavio što misli o HRHB:
Projekt "Herceg-Bosne" bio je marionetski projekt u rukama vrha HDZ-a i Tuđmana. Cijela "Herceg-Bosna" djelovala je kao agent u ime Hrvatske, jednako kao što su SAO Krajina i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj djelovali u ime i za račun Srbije. To vam je isti paralelizam.[8]