Boro Pavlović (Slavonska Požega, 27. travnja 1922. - Duga Resa, 7. rujna 2001.) je bio hrvatski pjesnik, esejist, likovni i književni kritičar i libretist. Pisao je i pjesme za djecu.
Uz Juru Kaštelana, Radovana Ivšića i Josipa Stošića spada među prve pjesničke avangardiste u Hrvatskoj nakon drugog svjetskog rata, odnosno da je bio prvim "osviještenim postmodernistom"[1]. Dijelom je pjesničkog i književničkog naraštaja koji se afirmirao kroz poznati književni časopis Krugove.
Od svih hrvatskih poratnih pjesnika, Boro Pavlović je najplodniji koji je sačuvao lirski i imaginativni prostor igre u svom pjesništvu. Uza sve to, pjesme su mu odražavale slavonsku dušu.
Posjedovao je i pjesničku odvažnost, jer je pojio o "Betlehemskom
Otajstvu, svetom Franji i starodrevnoj Kroaciji", kada se drugi pjesnici nisu usuđivali [1].
Bio je visoke naobrazbe, svojevrsni hrvatski polihistor 20. stoljeća. 1946. je doktorirao pravne znanosti, a tri godine poslije je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Pored tih studija, studirao je i tehniku, arhitekturu i medicinu.
Djela
Napisao je preko 30 djela.
- Sabrana ljubav, 1977.
- Ljepota riječi, 2006. (zbirka eseja, objavljena postumno)
Prirediteljem je prve poratne hrvatske antologije poratnog hrvatskog pjesništva (Poslijeratna mlada hrvatska lirika, 1953.).
Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
Nagrade
Dobitnik je povelje Visoka žuta žita na Pjesničkim susretima u Drenovcima.
Nalazi se u antologiji hrvatskog pjesništva 2. pol. 20. st. priređivača prof. dr Stijepe Mijovića-Kočana Skupljena baština.
Hrvatski književnik Vladimir Rem je napisao knjigu o Bori Pavloviću "Boro P. i drugi" (2004.).
Izvori
