Bitka kod Montapertia odigrala se 4. septembra 1260. između snaga Republike Firence i Republike Siene u današnjoj Toskani, kao dio sukoba Gvelfa i Gibelina. U toj bitci pobjedu su odnijeli sienski Gibelini. Ovu bitku, osobito izdaju koja se desila u toku bitke, ovjekovječio je Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj komediji.
Pozadina sukoba: Gvelfi i Gibelini
Gvelfi i Gibelini su bili preteče današnjih modernih političkih partija nastale u središnjoj Italiji tokom 12. i 13. vijeka. Gvelfi su formalno podržavali pape, a Gibelini]] cara Svetog Rimskog Carstva. U praksi je međutim jaz između tih strana često imao više veze s lokalnim rivalstvom negoli sukobom između papinstva i carstva.
Sredinom 13. vijeka, Gvelfi su vladali Republikom Firencom, dok su Gibelini kontrolirali Republiku Sienu. Firentinski Gvelfi su 1258. godine, nakon ubojstva opata Tesaura Beccharija kojeg su optužili da tajno radi na povratku Gibelina na vlast, uspjeli istjerati posljednje pristaše Gibelina iz Firence.
Njihov sukob kulminirao je dvije godine kasnije kada su Firentinci, uz pomoć svojih saveznika iz cijele Toskane i šire okolice (Prato, Lucca, Orvieto, San Gimignano, San Miniato, Volterra, Colle Val d'Elsa i Bologna), skupili vojsku od oko 35.000 ljudi i krenuli na Sienu. Republika Siena pozvala je u pomoć kralja Manfreda Sicilijanskog koji im je kao pomoć poslao jedan odred teške konjice, sastavljen od njemačkih plaćenika. Sijensku vojsku vodio je firentinski prognanik Farinata degli Uberti. Uz sva pojačanja i pomoć saveznika, Republika Siena uspjela je podići vojsku od samo 20.000 ljudi.
Tok bitke
Dvije vojske sukobile su se brdu Montaperti, u okolici Siene, ujutro 4. septembra 1260. godine. Na čelu sijenske vojske bio je odred konjice njemačkih plaćenika. Bitka se protegla na cijeli dan, unatoč velikoj brojčanoj prednosti Firentinci nisu bili u stanju napraviti značajniji prodor kroz sijenske redove. Kad se približila večer Siena je krenula u kontranapad, kojeg je poveo grof od Arrasa. Iako naizgled daleko slabiji, Sijenežani su bili uvjereni u uspjeh svog napada jer su na svojoj strani imali Boccu degli Abatija, jednog od vođa firentinske vojske koji je u srcu bio Gibelin i samo čekao sijenski napad da se okrene protiv svojih suboraca.[1]
Kada je počeo sijenski protunapad, Bocca degli Abati je prošavši kroz firentinske linije napao njihovog zastavnika i odsjekao mu ruku sa zastavom. U to vrijeme gubitak zastave značio je paniku u vlastitim redovima jer tad vojske nisu nosile uniforme, tako da im je zastava služila kao orjentir gdje se nalaze njihovi suborci i gdje se trebaju okupiti i zbiti redove. Nakon pada firentinske zastave u njihovim redovima zavladala je potpuna pometnja i panika. To su iskoristili i stotine firentinskih Gibelina koji su napali svoje gvelfske suborce zajedno sa glavninom sijenske vojske. U panici i bijegu poginulo je oko 10.000 ljudi na gvelfskoj strani. Nakon bitke, njemački vojnici tj. plaćenici koji su se borili na strani Siene, dio svoje plaće iskoristili su da sagrade crkvu San Giorgio u sienskom kvartu Pantaneto, budući da su za vrijeme bitke kao ratni poklič zazivali sv. Georgija.[2]
Bitka u Božanstvenoj komediji
Dante Alighieri nije sudjelovao u Bitci kod Montapertia, ali ju je detaljno poznavao preko firentinskog kancelara Brunetta Latinija, koji sam također nije bio sudionik bitke jer je upravo tad tražio pomoć u Kastilji za firentinske Gvelfe, ali je napisao knjigu o bitci Libro di Montaperti. Dante je na osnovu tih saznanja u svojoj Božanstvenoj komediji smjestio firentinskog izdajnika Boccu degli Abatija u deveti krug pakla. Dante je u pakao smjestio i gibelinskog komandanta Farinatu degli Ubertija, ali ne zbog događaja u bitci, već zbog njegovih heretičkih misli. Naime, on je bio obožavalac epikurejstva.
Bitka kod Montapertia danas
Za sijenskog Palija, jedna od atrakcija je i dolazak drvenih kola Caroccio koja je sijenska vojska zaplijenila od Firentinaca u Bitci kod Montapertija.[3]
Povezano
Bilješke
- ↑ Montaperti, na portalu treccani.it, pristupljeno 11. 7. 2011. (it)
- ↑ Parsons, Gerald (2004), Siena, Civil Religion, and the Sienese, Burlington, VT: Ashgate Press, p. 21, ISBN 0754615162 .
- ↑ „Palio – renesanski spektak u Sieni, Nacional br. 353, 2002-08-21, pristupljeno 11. 7. 2011.”. Arhivirano iz originala na datum 2011-06-14. Pristupljeno 2011-07-11.
Vanjske veze
