Antonio Canevari (Rim, 1681. - Napulj, 1764. ili 1759.) bio je talijanski rokoko i neoklasicistički arhitekt, poznat kao učitelj Nicole Salvija.[1]
Na Canevarija je jako utjecao teoretičar neoklasicizma Francesco Milizia.[1]
Biografija
Canevari je arhitekturu učio kod relativno anonomnog rimskog arhitekta - Antonia Calerija, kod kog je i započeo raditi. Još kao 22-godišnji mladić - 1703. osvojio je prvu nagradu na natječaju Akademije San Luca za projekt papinske rezidencije.[1]
Zna se da je 1715. sudjelovao na velikom natječaju za rekonstrukciju sakristije Bazilike sv. Petra, na kom je pobjedio Filippo Juvarra.[1]
Projektirao je fasadu rimske crkve Stimmate di San Francesco (dovršena 1721.), a na inicijativu kardinala Fabrizia Paoluccia radio je i na rekonstrukciji bazilike
Santi Giovanni e Paolo.[1]
Izradio je neke projekte, koji nisu realizirani, kao onaj 1732. za obnovu Bazilike San Giovanni in Laterano.[1]
Negdje oko 1727. odselio se u Portugal, gdje je angažiran na izgradnji Kraljevske palače i lisabonskog vodovoda Aguas Livres (1729.-1748.).[1]
Oko 1730. radi na izgradnji ljetnikovca prvog Lisabonskog patrijarha - Tomása de Almeide, udaljenom dvadesetak kilometara sjeverno od Lisabona [1]
Najveći dio onog što je izgradio u Portugalu uništio je lisabonski potres - 1755., jedno od rijetkih djela koje je preostalo je zvonik u Univerziteta u Coimbri.
Od maja 1737. živi i radi u Napulju, na izgradnji kraljevskih palača Capodimonte, Portici i projektu za Porto Nuovo.[1]
Canevari je 1743. u Napuljskom Kraljevstvu dobio status kraljevskog inženjera i plaću od 100 dukata, tu je i umro iako se nezna točno kad, - po nekim
predpostavkama 1759.[1]
Izvori
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 „Canevari, Antonio” (talijanski). Treccani. Pristupljeno 26. 4. 2018.
Vanjske veze
