Antidiskriminacioni zakon je zakon koji služi spriječavanju diskriminacije određenih skupina ljudi – ove se skupine često nazivaju zaštićenim skupinama ili zaštićenim klasama, a određuju se prema nekom zaštićenom svojstvu.^[1] Zakoni protiv diskriminacije razlikuju se ovisno o propisanim nadležnostima vezano za određene oblike diskriminacije, i ovisno o skupinama kojima se pruža zaštita.^[2] Obično su ove vrste zakona namijenjene sprečavanju diskriminacije u zapošljavanju, stanovanju, obrazovanju i drugim područjima društvenog života, poput javnog smještaja. Zakon protiv diskriminacije može uključivati zaštitu grupa na temelju spola, dobi, rase, etničke pripadnosti, nacionalnosti, invaliditeta, mentalnih bolesti ili sposobnosti, seksualne orijentacije, spola, rodnog identiteta / izražavanja, spolnih karakteristika, vjere, vjeroispovijesti ili političkog stava.

Antidiskriminacioni zakoni ukorijenjeni su u načelima jednakosti, i to s ciljem da se s pojedincima ne postupa nejednako zbog gore navedenih zaštićenih svojstava.^[3][4] Istodobno, često su kritizirani kao kršenje inherentnog prava na slobodno udruživanje (onda kada određene organizacije žele ograničiti članstvo spram tih svojstava). Antidiskriminacioni zakoni osmišljeni su da pruže zaštitu kako od individualne diskriminacije (koju vrše pojedinci) tako i od strukturne diskriminacije (koja proizlazi iz politika ili postupaka koji stavljaju određene skupine u nepovoljan položaj).^[5] Sudovi mogu uzeti u obzir i diskriminatorsku namjeru i nejednako krajnje dejstvo ("disparate impact") pri određivanju predstavlja li određena radnja ili mjera diskriminaciju.^[6]

Jednakost i sloboda od diskriminacije utvrđeni su kao osnovna ljudska prava Općom deklaracijom o ljudskim pravima (ODLJP).^[7] Iako ODLJP nije obvezujuć, države se obvezuju garantirati ova prava ratifikacijom međunarodnih ugovora o ljudskim pravima.^[8] Specifični ugovori relevantni za antidiskriminacijsko pravo uključuju Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije žena i Međunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.^[9] Uz to, Ciljevi održivog razvoja br. 10 i br. 16 Ujedinjenih naroda također se zalažu za međunarodne napore na uklanjanju diskriminatornih zakona.^[10]

Zakon o rasnoj diskriminaciji iz 1975. bio je prvi veliki antidiskriminacioni zakon donesen u Australiji, čiji je cilj zabraniti diskriminaciju na temelju rase, etničke pripadnosti ili nacionalnog podrijetla.^[11] Australijske jurisdikcije ubrzo nakon toga su počele zabranjivati diskriminaciju na temelju spola, aktima kao što su Zakon o jednakim mogućnostima iz 1977 i Zakon o zabrani diskriminacije iz 1977.^[12][13] Australski parlament proširio je obim zaštite Zakonom o seksualnoj diskriminaciji iz 1984. kako bi obuhvatio sve Australce i pružio zaštitu na temelju spola, bračnog stanja i trudnoće. Osim toga, SDA je proširen tako da uključuje rodni identitet i intersex status kao zaštićena svojstva (skupine).^[14] Diskriminacija na temelju statusa invalidnosti također je zabranjena Zakonom o diskriminaciji zbog invalidnosti iz 1992. godine.^[15]

Belgijski ustavni sud poništio je prvi belgijski zakon protiv diskriminacije od 25. veljače 2003. godine. Sud je presudio da je zakon diskriminirajući, jer njegov opseg nije obuhvaćao diskriminaciju na temelju političkog mišljenja ili jezika, pa je time kršio članke 10-11 belgijskog Ustava, uspostavljajući načelo jednakosti pred zakonom.^[16]

Novi zakon stupio je na snagu 9. lipnja 2007.^[17] Ovaj zakon zabranjuje bilo kakvu upotrebu izravne ili neizravne diskriminacije na temelju dobi, spolnih preferencija, bračnog statusa, rođenja, bogatstva, vjere ili uvjerenja, političkog ili sindikalnog mišljenja, jezika, trenutnog ili budućeg zdravstvenog stanja, invalidnosti, fizičkog ili genetskog svojstva ili socijalnog podrijetla.^[18]

Europska unija donijela je nekoliko glavnih antidiskriminacionih direktiva, Direktivu o rasnoj jednakosti i Direktivu o jednakosti u zapošljavanju te Direktivu o jednakom postupanju. Ovim se direktivama postavljaju standardi koje moraju ispuniti sve zemlje članice Europske unije; međutim svaka je država članica odgovorna za stvaranje posebnog zakonodavstva za postizanje tih ciljeva.^[19]

Sve države članice EU također su članice Europske konvencije o ljudskim pravima. Dakle, primjenjuje se članak 14. Konvencije koji se odnosi na zabranu diskriminacije na temelju spola, rase, boje kože, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, povezanosti s nacionalnom manjinom, imovine, rođenja ili drugog statusa.

Zakoni koji zabranjuju diskriminaciju u stanovanju, javnim objektima i zapošljavanju prvi su put uvedeni 1960-ih godina i obuhvaćaju rasu i etničku pripadnost prema Zakonu o rasnim odnosima iz 1965. i Zakonu o rasnim odnosima iz 1968. godine.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća antidiskriminacioni zakon značajno je proširen. Zakon o jednakim plaćama iz 1970. godine omogućio je ženama da pokrenu postupak protiv svog poslodavca ako mogu dokazati da su plaćene manje u odnosu na muškog kolegu za jednak rad ili posao iste vrijednosti. Zakon o spolnoj diskriminaciji iz 1975. godine zabranjivao je izravnu i neizravnu diskriminaciju na temelju spola, a Zakon o rasnim odnosima iz 1976. proširio je opseg zakona protiv diskriminacije na temelju rase i etničke pripadnosti.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, pridodata je i zaštita od diskriminacije na osnovi invaliditeta, Zakonom o zabrani diskriminacije zbog invalidnosti iz 1995.

U 2000-ima opseg antidiskriminacijskog zakonodavstva proširen je u oblasti zapošljavanja, serijom pripisa koji su obuhvatili seksualnu orijentaciju, dob i vjeru / uvjerenja.

2010. postojeći zakon protiv diskriminacije kombiniran je jedinstvenom aktu Parlamenta, Zakonu o ravnopravnosti iz 2010. godine. Ovaj zakon sadrži odredbe koje zabranjuju izravnu, neizravnu, perceptivnu i asocijativnu diskriminaciju na temelju spola, rase, etničke pripadnosti, vjere i uvjerenja, dobi, invalidnosti, spolne orijentacije i promjene spola. Zakon o radu također štiti zaposlenike od lošijeg postupanja na temelju toga što rade sa skraćenim radnim vremenom, preko agencija, ili imaju ugovor na određeno vrijeme.^[20]

Zakon o građanskim pravima iz 1964. bio je prvi veliki razvoj antidiskriminacijskog zakona u SAD-u, iako su se prethodni zakoni o građanskim pravima (poput Zakona o građanskim pravima iz 1957.) bavili nekim oblicima diskriminacije, Zakon o građanskim pravima iz 1964. bio je mnogo širi, pružajući zaštitu za rasu, boju kože, vjeru, spol ili nacionalno podrijetlo u područjima glasanja, obrazovanja, zapošljavanja i javnog smještaja.^[21] Ovaj je vodeći zakon otvorio put ostalim saveznim zakonima, koji su obuhvatili zaštićene klase i oblike diskriminacije zabranjene saveznim zakonodavstvom, poput Zakona o poštenom stambenom zbrinjavanju (Fair Housing Act)^[22] ili Zakona o Amerikancima s invaliditetom.^[23] Te su zaštite također proširene sudskim tumačenjem tih zakona. Na primjer, sudovi 7. i 2. sudskog okruga presudili su da je diskriminacija pri zapošljavanju na temelju seksualne orijentacije kršenje Glave VII Zakona o građanskim pravima.^[24][25] Uz savezno zakonodavstvo, postoje brojni državni i lokalni zakoni koji se bave diskriminacijom koja nije obuhvaćena tim zakonima.^[26]

Stope zaposlenosti svih muškaraca s invaliditetom i žena s invaliditetom mlađih od 40 godina smanjile su se od primjene ovog zakona.^[27][28] Ovaj je učinak posebno izražen za osobe s mentalnim poteškoćama i za one s nižim stupnjem obrazovanja.^[29] Međutim, postoje dokazi koji upućuju na to da se smanjenje stopa zaposlenosti djelomično objašnjava povećanim korišćenjem obrazovnih mogućnosti.^[30] Ova smanjenja mogu se pripisati povećanim troškovima koje bi poslodavci imali ako bi htjeli postupatu u skladu s odredbama zakona; umjesto da snose povećane troškove, tvrtke zapošljavaju manje radnika s invaliditetom.^[31] Iako se uobičajeno veruje da je ADA pružio i odgovarajuća sredstva pravne zaštite za osobe s invaliditetom, manje od 10% slučajeva povezanih s ADA bude odlučeno u korist tužitelja.^[32]

Izuzeci od antidiskriminacionih zakona, ponekad su uključeni u druge zakone, posebno one koji regulišu vojne i vjerske organizacije.

U mnogim zemljama s antidiskriminacionim zakonodavstvom žene su isključene sa određenih položaja u vojsci, poput služenja u borbenim jedinicama ili na podmornicama. Zvanična objašnjenja variraju; na primjer, Britanska kraljevska mornarica navodi da je razlog zbog kojeg ženama nije dopušteno služiti na podmornicama medicinske prirode, i u vezi sa sigurnošću nerođenog fetusa, a ne vezan za borbenu učinkovitost.^[33][34]

Neke su vjerske organizacije izuzete od odredaba ovih zakona. Primjerice, u Britaniji, Engleska crkva, zajedno s drugim vjerskim institucijama, u povijesti nije dopuštala ženama da obnašaju više položaje (biskupije) unatoč tome što je spolna diskriminacija u zapošljavanju općenito ilegalna; zabrana je potvrđena glasanjem sinoda 2012. godine.^[35]

Pri izboru nastavnika i učenika u vjerski denominiranim opštim školama, zakonom je često dopušteno postaviti ograničenja u odnosu na osobe drugih vjera, čak i tamo gdje je vjerska diskriminacija zabranjena.

• Zakon o zabrani diskriminacije (Srbija)
• Zakon o radu
• Položaj LGBT osoba u Hrvatskoj
• Povijest žena u vojsci

• Priručnik o europskom zakonu o nediskriminaciji Arhivirano 2012-07-24 na Wayback Machine-u, Agencija za temeljna prava, 2011