Ahmad Sandžar (perzijski: احمد سنجر; puno ime: Muizz ad-Dunya wa ad-Din Adud ad-Dawlah Abul-Harith Ahmad Sanjar ibn Malik-Shah) (1085. – 8. 5. 1157.) bio je seldžučki sultan koji je vladao područjem Irana od 1118. do 1153. godine.
Bio je jedan od sinova sultana Malik-šaha I, nakon čije smrti 1092. je seldžučka država sa sjedištem u Bagdadu zapala u stanje feudalne anarhije. Tome su značajno doprinijeli sukobi između Malik-Šahove djece i nasljednika, pa se Ahmad borio protiv sultana Mahmuda I, Barkijaruka i Muhameda I. Godine 1096. je kao dječak od brata Muhameda I dobio na vlast oblast Horasana.[1] Ona će mu kasnije postati glavna baza iz koje će zavladati istočnom Perzijom, a potom uspostaviti sjedište u Nišapuru.
U tome mu je pomogao i vojnički talent. Njega je prvi put iskazao 1102. godine odbivši najezdu kašgarskih Karakitana pri čemu je kraj Termeza ubijen njihov vođa Jibrail Arslan Khan.[1] Također se nastojao obračunati i sa asasinima te ih je protjerao iz niza uporišta.[2] Međutim, prilikom opsade asasinskog sjedišta Alamut se, prema jednoj anegdoti, probudio u šatoru gdje ga je kraj krevet čekao nož i poruka u kojoj asasinski vođa Hasan-e Sabah tvrdi da želi mir. Sandžar, duboko impresioniran demonstracijom potencijalnih atentatorskih sposobnosti asasina, je smjesta u Hasanu poslao poklisare i sklopio sporazum temeljem koga su se obavezali da jedan drugom neće stajati na putu.[3]
Godine 1119. je nakon smrti Muhameda I pokušao ostvariti vlast nad cijelom Seldžučkom Monarhijom. To ga je dovelo u sukob s Muhamedovim sinom Mahmudom II, koji je riješen kompromisom temeljem koga su se obojica nazivala sultanima, i podjelom vlasti. Savezništvo s nećakom je ojačao tako što je za njega udao dvije svoje kćeri.
Sandžar je dodatno ojačao nakon Mahmudove smrti. Međutim, godine 1141. je njegova vlast na istoku dobila težak udarac kada je u bitci kod Katvana teško poražen od Karakitanaca. Tada je uništena skoro cijela njegova vojska, a sam Sandžar jedva pobjegao s bojišta sa samo petnaest ljudi. Zbogh toga su Seldžuci izgubili sve teritorije istočno od Sir Darje (Jaxartes).[4][5] Dvanaest godina kasnije su Sandžara zarobili Oguzi iz Khuttala i Tuharistana.[6] Dok je sjedio u tamnici, Oguzi su nastavili pohod, zauzeli i opustošili njegovu prijestolnicu Nišapur.[7] Muhammad ibn Yahya.[8] Sandžar je nakon tri godine pušten, ali je umro 1157. Sahranjen je u Mervu, u mauzoleju koga su 1221. uništili Mongoli prilikom svoje invazije.[9] S obzirom da nije imao muških nasljednika, njegova već oslabljena monarhija je kolabirala i preuzela ju je Horezmijska Monarhija.
Reference
- ↑ 1,0 1,1 Grousset, René (1970) The Empire of the Steppes, Rutgers University Press, New Brunswick, New Jersey, USA, p. 159, ISBN 0-8135-0627-1
- ↑ Franzius, Enno (1969) History of the Order of Assassins Funk and Wagnalls, New York, p. 59, OCLC 23676
- ↑ Lewis, Bernard (1968) The Assassins: A Radical Sect in Islam Basic Books, New York, p. 30, OCLC 436364
- ↑ Ibn al-Athir as cited by Zarncke, Friedrich (1879) Der Priester Johannes S. Heizel, Leipzig, p. 856-857 OCLC 7619779
- ↑ Liao Shih (the official history of the Khitan Dynasty) cited by Wittfogel, Karl A. and Feng Chia-Sheng (1949) History of Chinese Society: Liao, 907-1125 American Philosophical Society, Philadelphia, str. 639 OCLC 9811810
- ↑ Sinor, Denis (1990). p. 368 The Cambridge History of Early Inner Asia. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24304-1.
- ↑ ʻIzz al-Dīn Ibn al-Athīr, Years 541-589/1146-1193: The Age of Nur Al-Din and Saladin, transl. D.S. Richards, (Ashgate Publishing, 2007), 59.
- ↑ Frank Griffel, Al- Ghazali's Philosophical Theology, (Oxford University Press, 2009), 76.
- ↑ Saunders, John Joseph (1971). The History of the Mongol Conquests. University of Pennsylvania Press. str. 60.
Vanjske veze
