Čehoslovačko–mađarska razmjena stanovništva (češki Výměna obyvatelstva mezi Československem a Maďarskem, slovački Výmena obyvateľstva medzi Česko-Slovenskom a Maďarskom, mađarski Csehszlovák–magyar lakosságcsere) odigrala se nakon drugog svjetskog rata te je u njoj između 45.000^[1] i 200.000^[2] Mađara (ovisno o izvorima) preseljeno iz Čehoslovačke u Mađarsku, dok je između 73.000^[3] do 200.000^[2] Slovaka preseljeno iz Mađarske u Slovačku.

Razlog politike čehoslovačkih političara za uklanjanjem njemačke i mađarske manjine iz države bio je taj da su htjeli izbjeći ponavljanje velikonjemačkih i velikomađarskih težnji nakon rata, te su obje manjine smatrane "kolektivnim krivcima" na temelju zlodjela pojedinaca, poglavito Konrada Henleina te komadanja i aneksije Čehoslovačke od Trećeg Reicha i Mađarske putem Minhenskog sporazuma i Prve bečke nagrade.^[4]

Tijekom posljednjih godina rata, Edvard Beneš, koji je vodio čehoslovačke vlade u egzilu, je htio riješiti problem manjina Čehoslovačke putem razmjene stanovništva ili asimilacije manjina,^[1] pošto ih je smatrao najvećom preprekom oblikovanjem historijske poslijeratne Čehoslovačke u nacionalnu državu.^[7] Ideja da se Mađari u Slovačkoj moraju ukloniti je prevladavala u čehoslovačkoj narodnoj politici dugo vremena.^[8]

Klement Gottwald, vođa Komunističke partije Čehoslovačke (KPČ), je uspostavio suparničku, prosovjetsku vladu u Moskvi, te se 1945. sastao se Benešom u Kosicama kako bi stvorili zajedničku vladu i "Kosicky vladny program" ("Košički narodni program") koji bi riješio navodni problem manjina u Čehoslovačkoj.^[9] U tim uslovima je dizajnisan program – pod nadzorom Centralnog komiteta svesovjetske komunističke partije.^[10]

Odlučeno je oduzeti državljanstvo i vlasništvo Mađarima i Nijemcima, zaplijeniti im imovinu i zemlju te zatvoriti manjinske škole za te narode.

"Što se tiče čehoslovačkih državljana njemačke i mađarske narodnosti, koji su bili građani prije 1938., njihovo će državljanstvo biti potvrđeno te eventualni povratak u republiku dozvoljen u sljedećim kategorijama: za antinaciste i antifašiste koji su se borili protiv Henleina i mađarskog iredentizma, koji su se borili za Čehoslovačku, i koji su nakon Minhenskog sporazuma bili proganjani zbog svoje vjernosti Čehoslovačkoj.... Čehoslovačko državljanstvo ostalih Nijemaca i Mađara biti će ukinuto."^[11]

Slovaci iz Mađarske su uglavnom dobrovoljno otišli u Čehoslovačku, dok su Mađari većinom prisilno raseljeni iz Čehoslovačke te im je oduzeta imovina. Razmjena stanovništva dovršena je 1949.

Ovaj događaj je i danas predmet stanovnitih trzavica između moderne Slovačke i Mađarske. Uoči ulaska obje zemlje u EU 2002., Mađarska je zahtijevala opoziv Benešovih odredbi. Mađarski zastupnici slovačkog parlamenta su zatražili odštetu i simboličnu ispriku za žrtve progona. Slovačka vlada je 2007. usvojila rezoluciju kojom je Benešove odredbe nazvala "nepromjenjivima".^[12]

• Njemačka okupacija Čehoslovačke
• Progon Nijemaca iz Čehoslovačke

• Bernd, Rechel (2009). Minority rights in Central and Eastern Europe. Taylor & Francis. ISBN 978-0-203-88365-5. 
• Jablonicky, Jozef (1965). Slovensko na prelome; Zapas o vitazstvo narodnej a demokratickej revolucie na Slovensku. Bratislava: Vydavatel'stvo politickej literatury. 
• Kaplan, Karel (1987). The short march: the Communist takeover in Czechoslovakia, 1945–1948.. C.Hurst & Co. Publishers. ISBN 978-0-905838-96-0. 
• Kamusella, Tomasz (2009). The Politics of Language and Nationalism in Modern Central Europe. Basingstoke, UK: Palgrave Macmillan. ISBN 978-0-230-55070-4. 
• Krejcí, J.; Machonin, P. (2016). Czechoslovakia, 1918-92: A Laboratory for Social Change. Springer. ISBN 9780230377219. 
• Vijeće Europe (2007). Documents: working papers, 2006 ordinary session (third part), 26-30 June 2006, Vol. 4. ISBN 9789287160270. 

• László Szarka (2008). „Significance of Czechoslovakian–Hungarian Population Exchange in the History of Intended Elimination of Hungarian Minority in Czechoslovakia”.