Staklene perle

Umjetnost staklenih perli
	Nematerijalna svjetska baština ; UNESCO
Država	Francuska Italija
Regija	Europa i Sjeverna Amerika
Godina upisa	2020.
Ugroženost	-
Poveznica	UNESCO:01591
	v; r; u;

Staklene perle (fr. Perle de verre, tal. Perle di vetro) su vrste perli izrađenih od stakla, a smatraju se najstarijim oblikom stakla. Tijekom stoljeća, ova je tehnika oživljena za izradu nakita i dragocjenih predmeta, te još uvijek preživljava danas, na primjer u venecijanskoj obrtničkoj tradiciji („mletačke perle”).

Umjetnost izrade staklenih perli zahtjeva veliko poznavanje materijala i tehnika obrade, određene tradicionalne procese i alate, geste, te uključuje različite faze proizvodnje i upotrebe perli.^[1] Zato je ova tradicionalna umjetnost prepoznata kao nematerijalna kulturna baština i upisana je na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2020. godine kao zajednička nematerijalna svjetska baština Francuske i Italije.^[2]

Povijest

Jedan od najstarijih do sada pronađenih artefakata koji se može definirati kao staklena perla datira iz oko 2000. godine prije Krista i izložen je u Antikensammlung Berlin („Berlinska zbirka klasičnih starina”) na Muzejskom otoku, a sastoji se od mozaičnog štapa koji se pripisuje 12. egipatskoj dinastiji (Srednje egipatsko kraljevstvo) i vrlo je sličan mletačkoj murrini. Ogrlica od staklenih perli kraljice Hatšepsut svjedoči o njezinom procvatu između 14. i 16. stoljeća prije Krista.^[3]

Između kraja 2. i početka 1. tisućljeća prije Krista, umjetnost izrade stakla proširila se na središnje mediteransko područje zahvaljujući mikenskoj, a zatim i feničkoj trgovini.

U kasnom rimskom dobu, Konstantin I. donio je zakone koji su pogodovali staklarima, oslobađajući ih plaćanja poreza i stavljajući ih u ravnopravan položaj s liječnicima, ljekarnicima i arhitektima. Smatra se da je prvo naselje obrtnika staklara osnovano u Akvileji, drevnoj rimskoj luci važnoj za trgovinu s Istokom.

Iz Akvileje je tradicija izrade stakla morala stići do Venecije, gdje najstariji artefakti datiraju iz 14. stoljeća. Iako je dekretom Mletačke republike iz 1291. godine, zbog opasnosti od požara, određeno kako se staklarske peći moraju izmestiti na otok Murano, to nikada nije nametnuto proizvođačima perli. Naime, količina vatre koju su oni proizvodili nije predstavljala nikakvu opasnost za krhki grad, pa su svi proizvođači perli stoljećima imali sjedište u Veneciji (najveća koncentracija „perlera” bila je u sestieru Cannaregio). Perle proizvedene u Veneciji bili su tražene diljem svijeta, a od 15. stoljeća, posebno u 17. stoljećua, ogromne količine perli izvozile su se u kolonije zapadne Afrike, Amerike i Indije, gdje su se ne samo mijenjali, već i prodavale po visokoj cijeni.^[4] Relativno jeftini za proizvodnju u velikim količinama, izrađeni u atraktivnim bojama i relativno lagani, ovi su predmeti igrali važnu ulogu u trgovini krznom u Sjevernoj Americi preko Velikih jezera i Istočnih šuma (Kolonizacija Amerike). Osim Venecije, glavna europska proizvodna središta u 17. stoljeću nalazila su se u Parizu, Rouenu, Antwerpenu, Amsterdamu i Londonu.^[5]

Izrada i vrste

U Italiji, tehničko znanje vezano uz proizvodnju ima dva oblika: 1) perle izrađena plamenom puhaljkom (perle a lume ili lampwork perle) i 2) perle od štapića, izrađene rezanjem, zaglađivanjem i poliranjem šupljeg staklenog štapa (conteria).^[2] Takve su i perle s rozetom (rosetta), koje je izumila staklarica Marietta Barovier u petnaestom stoljeću.^[6] U Francuskoj se čvrste staklene perle izrađuju plamenikom, rotacijom i silom gravitacije, tako da vruće staklo poprima okrugli oblik. Šuplje perle izrađuju se ili na trnu ili puhanjem u šuplji štap.

Složenija izrada murrina, koja se nalazi u objema zemljama, sastoji se od sastavljanja raznobojnih staklenih štapova oko jezgre. Perle se zatim ukrašavaju i koriste na različite načine.^[2]

Staklene perle mogu biti pune ili puhane i ovisno o tehnici proizvodnje, mogu se podijeliti u tri glavne kategorije: , i lampwork perle.

U objema državama, praksa se prvenstveno prenosi neformalno u radionicama gdje učenici stječu znanje uglavnom promatranjem, eksperimentiranjem i ponavljanjem tehnika, pod budnim okom stručnih obrtnika. Prijenos se može dogoditi i putem formalne nastave koju pružaju tehničke institucije.^[2]

Staklene perle u obliku privjesaka, djelo Rossa Bragga iz Montreala
Moderna izrada staklenih perli plamenikom.
Primjer izrade murrina lulom za puhanje
Murrino štapovi s rozeta uzorkom.
Izvijenje staklene šipke

Izvori

↑ Umjetnost staklenih perli, Talijansko ministarstvo kulture (tal.) Pristupljeno 24. siječnja 2026.
↑ ^a ^b ^c ^d Umjetnost izrade staklenih perli UNESCO-ovim službenim stranicama (engl.) Pristupljeno 24. siječnja 2026.
↑ Perla s imenima Hatšepsut i nadzornika radova Senenmuta, Muzej Metropolitan, New York (engl.) Pristupljeno 24. siječnja 2026.
↑ "Stoljeće venecijanskih bisera, Povijest Ercolea Morettija i F.llija di Murana", predstavljanje izložbe 2009. u Caffè Florian (tal.) Pristupljeno 24. siječnja 2026.
↑ Heather Walder i Alicia L. Hawkins, „Praćenje staklenih perli: zajednice i odnosi razmjene preko Atlantika u sedamnaestom stoljeću“, Antiquity, 2024. (engl.) Pristupljeno 24. siječnja 2026.
↑ Giovanni Sarpellon, Staklene minijature. Murrine 1838.-1924., Venecija, Arsenale editrice, 1990., str. 10., 12. i 13. ISBN 88-7743-080-X

Vanjske poveznice

Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Staklene perle

Andrea Rizzo, Umjetnost staklenih perli, video na youtube-u, 2019. (fr.)
Ercole Moretti, Najstarija venecijanska tvornica perli još uvijek aktivna u Muranu (tal.)

[1] Umjetnost staklenih perli, Talijansko ministarstvo kulture (tal.) Pristupljeno 24. siječnja 2026.

[UNESCO-2] Umjetnost izrade staklenih perli UNESCO-ovim službenim stranicama (engl.) Pristupljeno 24. siječnja 2026.

[3] Perla s imenima Hatšepsut i nadzornika radova Senenmuta, Muzej Metropolitan, New York (engl.) Pristupljeno 24. siječnja 2026.

[4] "Stoljeće venecijanskih bisera, Povijest Ercolea Morettija i F.llija di Murana", predstavljanje izložbe 2009. u Caffè Florian (tal.) Pristupljeno 24. siječnja 2026.

[5] Heather Walder i Alicia L. Hawkins, „Praćenje staklenih perli: zajednice i odnosi razmjene preko Atlantika u sedamnaestom stoljeću“, Antiquity, 2024. (engl.) Pristupljeno 24. siječnja 2026.

[6] Giovanni Sarpellon, Staklene minijature. Murrine 1838.-1924., Venecija, Arsenale editrice, 1990., str. 10., 12. i 13. ISBN 88-7743-080-X

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

v r u Nematerijalna svjetska baština u Francuskoj (30)
	Nematerijalna kulturna baština s potrebom za hitnom zaštitom (1)	Cantu in paghjella sekularno i liturgijsko pjevanje s Korzike (2009.)
	Reprezentativni popis (26)	Alençonska čipka, vještina pravljenja (2010.) • Alpinizam¹⁾ (2019.) • Aubussonska tapiserija (2009.) • Baguette, tradicionalne vještine i kultura (2022.) • Compagnonnage, mreža za prenošenje znanja i identiteta (2010.) • Equitation, francuska škola jahanja (2011.) • Fest-noz, festivalno okupljanje zajedničkih tradicionalnih plesova Bretanje (2012.) • Festivali vatre ljetnog suncostaja na Pirenejima²⁾ (2015.) • Karneval u Granvilleu (2016.) • Francuski gastronomski objed (2010.) • Francuska tradicija crtanja krovišta (2009.) • Glazbeno umijeće svirača lovačkog roga³⁾ (2020.) • Gwoka⁴⁾ (2014.) • Maloya⁴⁾ (2009.) • Medvjeđe svečanosti u Pirinejima⁵⁾ (2022.) • Parfumerija u Grasseu (2018.) • Procesija divova i zmajeva⁶⁾ (2008.) • Procesije kostiju Limousina (2013.) • Ručna izrada stakla⁷⁾ (2023.) • Sokolarstvo⁸⁾ (2021.) • Suhozid⁹⁾ (2024.) • Transhumanca, sezonsko seljenje stoke¹⁰⁾ (2023.) • Umjetnost staklenih perli¹¹⁾ (2020.) • Urarske obrtničke i umjetničke vještine¹²⁾ (2020.) • Vještine pariških krovopokrivača cinkom i ornamentalista (2024.) • Živa kultura lunaparkova⁶⁾ (2024.)
	Registar najboljih praksi očuvanja (3)	Graditeljske radionice gotičkih katadrala¹³⁾ (2020.) • Yole ronde s Martinika, od konstrukcije do plovidbenih praksi⁴⁾ (2020.) • Pljočkanje¹⁴⁾ (2022.)
¹⁾ Zajednička svjetska baština Italije, Francuske i Švicarske; ²⁾ Zajednička baština Francuske i Španjolske; ³⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg); ⁴⁾ Nematerijalna svjetska baština francuskih prekomorskih posjeda; ⁵⁾ Zajednička baština Francuske i Andore; ⁶⁾ Zajednička baština Belgije i Francuske; ⁷⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Češka, Finska, Francuska, Njemačka, Mađarska i Španjolska); ⁸⁾ Zajednička baština više zemalja (Austrija, Belgija, Češka, Francuska, Hrvatska, Južna Koreja, Katar, Mađarska, Maroko, Mongolija, Saudijska Arabija, Sirija, Španjolska i Ujedinjeni Arapski Emirati); ⁹⁾ Nematerijalna svjetska baština više zemalja (Andora, Austrija, Belgija, Cipar, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Luksemburg, Slovenija, Španjolska i Švicarska); ¹⁰⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Albanija, Andora, Austrija, Hrvatska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Rumunjska i Španjolska); ¹¹⁾ Zajednička svjetska baština Italije i Francuske; ¹²⁾ Zajednička baština Francuske i Švicarske; ¹³⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Austrija, Francuska, Italija, Norveška i Njemačka); ¹⁴⁾ Zajednička baština više zemalja (Belgija, Cipar, Francuska, Hrvatska i Italija);

v r u Nematerijalna svjetska baština u Italiji (21)
	Reprezentativni popis (20)	Alpinizam¹⁾ (2019.) • Canto a tenore, sardinijsko pastoralno pjevanje (2008.) • Celestinov oprost (2019.) • Glazbeno umijeće svirača lovačke trube²⁾ (2020.) • Graditeljske radionice gotičkih katadrala³⁾ (2020.) • Lov na tartufe u Italiji (2021.) • Mediteranska prehrana⁴⁾ (2013.) • Napuljski Pizzaiuolo (2017.) • Opera dei Pupi, tradicionalno sicilijansko lutkarsko kazalište (2008.) • Proslave procesija velikih struktura na ramenima (2013.) • Ručno zvonjenje zvona⁵⁾ (2024.) • Sokolarstvo⁶⁾ (2021.) • Suhozid⁷⁾ (2024.) • Talijanska kuhinja (2025.) • Tradicionalna izrada violina u Cremoni (2012.) • Tradicionalno navodnjavanje: znanje, tehnika i organizacija⁸⁾ (2023.) • Tradicija uzgoja lipicanaca⁹⁾ (2022.) • Transhumanca, sezonsko seljenje stoke¹⁰⁾ (2023.) • Umjetnost staklenih perli¹¹⁾ (2020.) • Vite ad alberello na otoku Pantelleria (2014.)
	Registar najboljih praksi očuvanja (1)	Pljočkanje¹²⁾ (2022.)
¹⁾ Zajednička svjetska baština Italije, Francuske i Švicarske; ²⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg); ³⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Austrija, Francuska, Italija, Norveška i Njemačka); ⁴⁾ Zajednička baština više zemalja (Cipar, Hrvatska, Grčka, Italija, Maroko, Portugal i Španjolska); ⁵⁾ Zajednička svjetska baština Italije i Španjolske; ⁶⁾ Zajednička baština više zemalja (Austrija, Belgija, Češka, Francuska, Južna Koreja, Katar, Mađarska, Maroko, Mongolija, Saudijska Arabija, Sirija, Španjolska i Ujedinjeni Arapski Emirati); ⁷⁾ Zajednička baština više zemalja (Andora, Austrija, Belgija, Cipar, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Luksemburg, Slovenija, Španjolska i Švicarska); ⁸⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Austrija, Belgija, Italija, Njemačka, Luksemburg, Nizozemska i Švicarska); ⁹⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Austrija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Italija, Mađarska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija); ¹⁰⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Albanija, Andora, Austrija, Hrvatska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Rumunjska i Španjolska); ¹¹⁾ Zajednička svjetska baština Italije i Francuske; ¹²⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Belgija, Cipar, Hrvatska, Italija i Francuska)

PROFILPELAJAR.COM