1) S pripadajućim obalnim morem površina iznosi 89 810 km2. 2)Hrvatska kuna do siječnja 2023. godine.
Hrvatska (službeni naziv: Republika Hrvatska) europska je država smještena na razmeđu srednje, južne i jugoistočne Europe.[2] Na sjeverozapadu graniči sa Slovenijom, Mađarskom na sjeveroistoku, Srbijom na istoku, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom na istoku i jugoistoku, a na zapadu s Italijom ima morsku granicu. Kopnena površina iznosi 56 594 km2, a površina obalnoga mora 31 067 km2, što Hrvatsku svrstava među srednje velike europske zemlje. Glavni je grad Zagreb koji je političko, kulturno, znanstveno i gospodarsko središte zemlje. Ostala veća urbana središta su Split, Rijeka i Osijek. Tijekom hrvatske povijesti najznačajniji kulturološki utjecaji dolazili su iz srednjoeuropskoga kruga u kontinentalnome dijelu, balkanskoga u dinaridskome dijelu i sredozemnoga kulturnog kruga u priobalnome dijelu.[2]
Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, Hrvatska je imala 3 871 833 stanovnika. Hrvati čine više od 90 % stanovništva, a najbrojnija manjina su Srbi. Najveći dio stanovništva je kršćanske vjere, dok je među kršćanima najviše vjernika katoličke vjeroispovijesti.
Na prostoru Hrvatske je otkriveno pedesetak nalazišta čovjeka kamenog doba. U pećini Šandalja I u blizini Pule pronađeni su najstariji predmeti oblikovani rukom na tlu Hrvatske. Izrađeni su od kamena, a obrađeni okresivanjem. Najvažnije nalazište otkrio je Dragutin Gorjanović-Kramberger1899. godine u spilji na Hušnjakovom brdu kraj Krapine gdje je našao ostatke neandertalskog čovjeka i njegova oruđa. Nalazišta krapinskog pračovjeka jedno je od najvažnijih u Europi. Živio je oko 130 tisuća godina prije Krista.
Ljudi mlađeg kamenog doba na prostoru Hrvatske su živjeli u plodnim nizinama rijeka i uz Jadransko more. Prema prostoru najvažnijih nalazišta razlikujemo četiri kulture. Starčevačka kultura se prostirala dijelom sjeverne Hrvatske, a nositelji su ratari i stočari koji su živjeli u sojenicama i proizvodili keramiku koju su bojali crvenom bojom. Sopotska kultura prostirala se na prostoru Slavonije. Danilska kultura se prostirala uz obale Jadrana. Hvarska kultura se prostirala južnim dalmatinskim otocima. Danilska i Hvarska kultura pripadaju krugu impresso keramike koja se odlikuje posudama crveno smeđe boje ukrašenima otiscima školjaka, morskim puževa i zarezima učinjenim oštrim predmetima.
Metalno doba
Na prijelazu iz mlađeg kamenog u metalno doba na prostoru Srijema i Slavonije prostirala se Vučedolska kultura. Na prostoru kraj Dunava pronađena su kuće pravokutnog oblika, oružje od glačanog kamena te kalupi za lijevanje bakrenih sjekira. Glasovit je nalaz posude u obliku ptice poznat pod nazivom Vučedolska golubica. Najvažnija kultura ranog brončanog doba na tlu kontinentalne Hrvatske je vinkovačka kultura, a na tlu južne Hrvatske cetinska kultura. Obje od njih, na različit način i u različitom obimu nastavljaju tradiciju vučedolske kulture. Ostala važnija nalazišta su Nezakcij u Istri, Donja Dolina na Savi i Ripač na Uni. U kasnom brončanom dobu proširila se sjevernom Hrvatskom kultura polja sa žarama, nazvana prema glinenim posudama u koje se polagao pepeo pokojnika, s nalazištima kraj Virovitice, Zagreba i Velike Gorice.
U željeznom dobu pojavili su se prvi poznati narodi na hrvatskom tlu. Keltski narodi pojavili su se u IV. stoljeću prije Krista, a živjeli su na području sjeverno od Save i Kupe. Sa sobom su donijeli lončarsko kolo i umijeće kovanja novca. Od keltskih plemena na panonskom tlu treba spomenuti Skordiske i Tauriske. Iliri su živjeli na prostoru južno od Save, a najvažniji narodi su Histri, Liburni, Japodi, Delmati i Ardijejci. Oni su gradili kamene utvrde koje se nazivaju gradine. Stanovnici priobalja su bili poznati po brodograditeljskom i pomorskom umijeću. Poznati po gradnji brodova i gusarenju bili su Liburni. Male i brze lađe kojima su plovili zvale su se lembi. Rimljani su po liburnskome uzoru izgrađivali vlastite ratne brodove koje su prozvali liburne.
Grci, Iliri i Rimljani
Grci svoje kolonije na istočnim jadranskim obalama osnivaju krajem VI. stoljeća prije Krista. Prva naseobina je bila Korkira Melajna na Korčuli koji su osnovali stanovnici otoka Krfa. Sirakuški tiranin Dionizije Stariji osnovao je koloniju Issu na otoku Visu. U blizini Lumbarde na Korčuli je osnovana kolonija o čijem osnivanju svjedoči zapis Lumbardska psefizma. Stanovnici otoka Para osnovali su Far u Starom Gradu na Hvaru, a važne kolonije su i Tragurij u Trogiru i Epetij u Stobreču. Između kolonija i matičnog polisa razvijale su se snažne kulturne i trgovačke veze.
Gusarenjeilirskih naroda dovelo ih je u sukob s Rimljanima koji su od kraljice Teute tražili da svojim podanicima zabrani gusarenje, no ona je to odbila. Rimljani pokreću tri ilirska rata kojima uništavaju Ilirsko kraljevstvo koje je 167. godine prije Krista podijeljeno na tri oblasti pod vrhovnom rimskom vlašću. Konačno osvajanje završeno tek početkom prvog stoljeća.
Tada je uspostavljena granica na Dunavu, a jedinstveni Ilirik je podijeljen na dvije rimske provincije Panoniju i Dalmaciju. Ilirske provincije zbog zemljopisnog položaja i prirodnih bogatstava ubrajale su se u važnije pokrajine Carstva. Najstarije kolonije u Dalmaciji bile su Salona, sjedište rimskog namjesnika i gospodarsko središte, Narona kao trgovačko i lučko središte te Jadera i Pola. U Panonija najvažnije su bile Siscija i Sirmij. Jedan od najvažnijih rimskih spomenika uopće je palača cara Dioklecijana podignuta nedaleko Salone. Pulski amfiteatar bio je jedan od najvećih u Carstvu.
Hrvati su narod koji je doselio u područje današnje Hrvatske tijekom sedmog stoljeća. Pitanje etnogeneze Hrvata je još otvoreno, a najpopularnije teorije o podrijetlu Hrvata su slavenska, iranska i gotska teorija. Tijekom seobe Hrvati su se dijelili na nekoliko plemena. Nakon dolaska i dugotrajnih borbi Hrvati su pobijedili Avare i zavladali njihovom zemljom. Prostor koji su naselili nalazio se između rijeke Drave i obala Jadranskog mora. Starosjedilačko romansko stanovništvo preseljava u priobalne utvrđene gradove pod bizantskom vlašću i u nepristupačne planinke krajeve Dinarida. To stanovništvo će se tijekom stoljeća pojaviti u nizinama pod imenom Vlasi. Kad su došli u novu domovinu Hrvati su bili mnogobošci. U dodiru s kršćanskim starosjediocima polako prihvaćaju kršćanstvo. Ulogu u pokrštavanju imali su Bizantski i franački misionari te benediktinci koji donose zapadne kulturne utjecaje.
Na području Hrvatske Slaveni organiziraju nekoliko malih državnih zajednica – sklavinija, od kojih su najvažnije kneževina Hrvatska u priobalju i Donja Panonija. Prvi vladar koji je u svoj vladarski naslov stavio hrvatsko ime i koji sebe u darovnici iz 852. godine sebe naziva milošću Božjom knez Hrvata je Trpimir I., osnivač narodne dinastije Trpimirovića. Knez Branimir o svom dolasku na vlast u pismu obavještava papuIvana VIII. U uzvratnom pismu od 21. svibnja879. godine papa obavještava Branimira da je blagoslovio njega, njegov narod i državu, što je ustvari prvo međunarodno priznanje neovisnosti Hrvatske. Kameni ulomak iz šopota kraj Benkovca spominje Branimira kao kneza Hrvata, i to je najstariji kameni zapis hrvatskog imena.
Nakon razdoblja vladanja hrvatskih knezova prvi kralj Hrvatske postaje Tomislav iz loze Trpimirovića oko 925. godine. Tomislav, koji je vojno porazio Mađare i kao bizantski saveznik potukao bugarsku vojsku, ujedinio je Posavsku i Primorsku Hrvatsku i stvorio državu znatne veličine. Na upravu je dobio i bizantsku Dalmaciju. Po podacima iz zapisa bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta koji su očito pretjerani saznajemo da je hrvatska vojna moć u X. stoljeću zasigurno bila velika. Stjepan Držislav postaje prvi hrvatski okrunjeni kralj s titulom kralj Hrvatske i Dalmacije.
Hrvati su 1102. godine Pactom Conventom izabrali ugarskoga kralja KolomanaArpadovića za kralja Hrvatske. Otada su Hrvatska i Ugarska bile povezane osobom vladara sve do 1918. godine. Takvu vrstu državne zajednice nazivamo personalna unija. Kralj Ladislav je 1094. godine osnovao biskupiju u Zagrebu, a prvi biskup je bio češki redovnik Duh. Tijekom stoljeća vode se obrambeni ratovi s Venecijom koja pokušava zavladati hrvatskom obalom Jadrana. Uz pomoć križarske vojske1202. osvojen je Zadar. Slabljenjem središnje kraljeve vlasti, kralj Andrija II. prisiljen je 1222. godine sazvati državni sabor i donijeti Zlatnu bulu, dokument kojim ograničava svoju vlast u korist plemstva. Započinje uspon velikaških obitelji od kojih su najvažniji Frankapani i Šubići. Vrhunac moći Šubići doživljavaju oko 1300. godine kada Pavao I. nosi naslov ban Hrvata i gospodar Bosne.
Vinodolski zakonik iz 1288. godine najstariji je sačuvani zakonik napisan na hrvatskom jeziku. Osnivaju se brojni slobodni kraljevski gradovi koji od kralja dobivaju samoupravu, najrazvijeniji je Gradec kraj biskupskog Zagreba. Krunidbom Karla Roberta na prijestolje stupa nova dinastija Anžuvinaca. Ludovik I. uspostavlja jaku kraljevsku vlast slamanjem moći velikaša i provođenjem brojnih gospodarskih, poreznih i vojnih reformi. U savezništvu s Genovom poražena je Mletačka Republika te se mirom u Zadru 1358. godine mletački dužd odriče svakog prava na Dalmaciju. Dubrovnik priznaje vlast hrvatsko-ugarskog kralja te se ubrzo počinje nazivati Republikom. U dinastičkim borbama na prijestolje dolazi Žigmund Luksemburški. Godine 1409. drugi pretendent na prijestolje Ladislav Napuljski prodaje mletačkom duždu za 100 000 dukata svoja kraljevska prava na Dalmaciju (tj. Zadar s utvrdom i zadarskim kotarom, otok Pag, dvije utvrde u hrvatskom zaleđu, Novigrad i Vranu, ali i sva prava na cijelu Dalmaciju, što znači i one njezine dijelove koji su u tom času priznavali Sigismundovu vlast.).[6]
Tijekom Žigmundove vladavine po prvi puta Hrvatskoj prijeti osmanska opasnost. Organizira se obrambeni sustav osnivanjem hrvatskog, slavonskog i usorskog tabora koji se nakon Žigmundove smrti pokazuje neuspješnim. Padom Bosne 1463. godine pod Osmansku vlast Matija Korvin osniva Srebreničku i Jajačku banovinu. Osmanlije su 1493. godine teško porazile hrvatsku plemićku vojsku na Krbavskom polju. Hrvatski ban i biskup Petar Berislavić uspješno brani Hrvatsku. Knez Bernardin Frankapan na njemačkom državnom saboru u Nürnbergu poziva na pomoć Hrvatskoj nazivajući je štitom kršćanstva. Bernardinov sin Krsto spada među najznačajnije hrvatske srednjovjekovne vojskovođe. Porazom na Mohačkom polju1526. godine od osmanskog sultana Sulejmana I. ugasila se srednjovjekovna hrvatsko-ugarska država.
Na saboru u Cetingradu 1527. godine hrvatsko je plemstvo izabralo Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Time je Hrvatska ušla u personalnu uniju sa zemljama Habsburške Monarhije. Time je čuvana svijest o zasebnosti Hrvatskog kraljevstva. Junaštvom se proslavio Nikola Jurišić koji je obranio Kiseg od premoćne osmanske vojske i tako obranio Beč od osvajanja. Osmanlije su krenule u novi pohod na Beč 1566. godine predvođeni Sulejmanom Veličanstvenim i velikim vezirom Mehmed-pašom Sokolovićem. U Opsadi Sigeta nakon junačkog otpora, braneći grad od 100.000 osmanskih vojnika, pogiba Nikola Šubić Zrinski jedan od najvećih velikana u hrvatskoj povijesti. Kardinal Richelieu bitku kod Sigeta je nazvao bitkom koja je spasila civilizaciju. Godine 1592. pada važna utvrda Bihać, a nekada slavno Hrvatsko Kraljevstvo je svedeno na ostatke ostataka, a hrvatske zemlje su pogođene snažnim iseljavanjem stanovništva. Godine 1558. Hrvatski i Slavonski sabor spojili su se u jedinstveni Hrvatski sabor.
Osmanlije 1593. godine doživljavaju poraz u bitki kod Siska. Osniva se Vojna Krajina, sustav obrambenih utvrda pod zapovjedništvom Dvorskog ratnog vijeća. Najvažnija utvrda je Karlovac. Na opustošenu zemlju naseljava se vlaško stanovništvo. Zbog zasluga u obrani Hrvatske pripadnici starih hrvatskih obitelji Zrinski i Frankapani nazivaju se skrbnicima i zaštitnicima Hrvatske. Nikola Zrinski pali veliki most kod Osijeka kojim su Osmanlije prodirale u Europu. Zbog sjajnih pobjeda odlikovali su ga i nagradili španjolski kralj Filip IV. i francuski kralj Luj XIV. Nezadovoljni centralističkom politikom bečkog dvora hrvatski i ugarski plemići pružaju otpor želeći samo otjerati Osmanlije uz pomoć zapadnoeuropskih sila, ponajprije Francuske. Vođe pobune Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan pogubljeni su u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja1671. godine. Time je skršen otpor hrvatskog plemstva, a posjedi Zrinskih i Frankapana došli su pod vlast Dvorske komore.
Na osvojenim područjima provodi se islamizacija iako Osmanlije prihvaćaju činjenicu da dio pokorenih naroda pripada kršćanskoj vjeri. Pri tome su tolerantniji bili prema pravoslavnim crkvama nego prema katolicima jer je Katolička crkva često poticala zapadne države protiv Osmanlija. Jedino su franjevci mogli slobodno djelovati na području Osmanskog Carstva. Kršćani su morali plaćati visoke poreze tako da mnogi iseljavaju. Organizira se otpor koji pružaju hajduci i uskoci.
Marija Terezija provodi brojne upravne, porezne i vojne reforme. Osniva se Hrvatsko kraljevsko vijeće 1767. godine, prva moderna vlada. Za vrijeme cara Josipa II. provodi se snažna germanizacija pa se hrvatsko plemstvo okreće suradnji s ugarskim. Na zajedničkom Ugarskom saboru 1790. godine od hrvatske je strane predložena veća financijska ovisnost te podvrgnost Ugarskom kraljevskom vijeću što su Mađari oduševljeno prihvatili. U to vrijeme nastaje ideja o jedinstvenoj mađarskoj nacionalnoj državi od Karpata do Jadrana kao odgovor na germanizaciju Beča u kojoj bi mađarski jezik postao službeni za sve. Hrvatski izaslanici na Saboru odlučno odbijaju uvođenje mađarskog jezika kao službenog. Po prvi puta izbio je spor oko jezika koji će se u sljedećem stoljeću smatrati glavnim obilježjem nacije. Požunskim mirom 1805. godine hrvatska obala dolazi pod francusku vlast te su organizirane Ilirske pokrajine. Na Bečkom kongresu1815. godine Dalmacija i Istra dolaze pod austrijsku vlast ali nisu sjedinjene s ostatkom Hrvatske.
Razjedinjenost hrvatskih zemalja pokazao je osnovni cilj hrvatske politike u 19. stoljeću – ujedinjenje hrvatskih krajeva u jedinstvenu cjelinu. Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac pomaže pretpreporodne napore. Ljudevit Gaj stvara krug građanskih intelektualaca koji postaje jezgra kulturnog i nacionalnog preporoda Hrvatske. Pripadnici tog pokreta nazivaju se ilircima, a pokret se naziva Ilirskim pokretom. Grof Janko Drašković piše Disertaciju, prvi hrvatski politički program. U Zagrebu1835. godine počinju izlaziti Novine horvatske. Objavljena je pjesma Horvatska domovinaAntuna Mihanovića koja će poslije postati hrvatska himna. Matica ilirska osnovana je 1842. godine. Ivan Kukuljević Sakcinski održava 1843. godine u Hrvatskom saboru prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku. Srpanjske žrtve svečano su pokopane 1845. godine. Hrvatski sabor jednoglasno je 1847. godine proglasio hrvatski jezik službenim.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dio današnjega područja Republike Hrvatske bio je unutar granica Nezavisne Države Hrvatske (1941. – 1945.). Hrvatski narod isprva je podržavao ustašku vlast, no došlo je do progona Srba koje Hrvati kao katolici nisu mogli prihvatiti. Talijanski poglavar Mussolini želio se domoći jadranske obale, zbog čega je prisilio poglavnikaAntu Pavelića da mu je preda. Stoga su 18. svibnja potpisani Rimski ugovori kojima je Italija prisvojila većinu Jadrana, no Pavelić je uspio ograničiti njezine zahtjeve i spasiti dio hrvatske obale.[7] U to su doba Istra, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo i Rijeka nastavili biti dio Kraljevine Italije kojoj su pripali Rapalskim ugovorom nakon I. svjetskog rata; a vlasti NDH – koja je nastala upravo zauzimanjem Italije nakon raspada Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine - morale su Italiji prepustiti skoro sve hrvatske otoke, Split, Šibenik, Trogir i dio dalmatinskog zaleđa (5380 km2 ozemlja s oko 380.000 stanovnika te pretežni dio hrvatskog teritorijalnog mora). Međimurje i Baranju je sebi pripojilaKraljevina Mađarska; NDH nije priznala pripojenje Međimurja, ali nije imala ni načina da Mađarskoj oduzme to područje. NDH je ubrzo došla u loše odnose s Italijom, koja je u pojasu od linije Karlovac – Mostar praktično suspendirala vlast NDH i zabranila lociranje njenih oružanih snaga (na početku teg skromnog broja i snage), nastojeći kontrolirati to područje u suradnji s četnicima.
Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine su vlasti NDH u tim krajevima imale veću ulogu, ali samo onoliko koliko je to odgovaralo Njemačkoj, koja je privolila vodstvo NDH da dopusti novačenje hrvatskih vojnih obveznika u Wehrmacht i SS (pri čemu se iz proračuna NDH plaćalo troškove njemačkih postrojbi) te čak uspostavu Njemačke policije u Hrvatskoj, izravno odgovorne vlastima u Berlinu. Povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost izraženo Ustavom Republike Hrvatske temelji se među ostalim i na odlukama ZAVNOH-a izraženim nasuprot proglašenju NDH.[8]
Snažan partizanski pokret i paralelna narodna vlast na oslobođenim područjima te oslobađanje vlastitim snagama dovode do toga da je nakon rata Hrvatska postala dio nove, socijalističke Jugoslavije.
Krajem 1960-ih godina javljaju se zahtjevi za razvlaštenje federalne vlasti, jačanje tržišne privrede te se kritiziraju unitarističke i centralističke tendencije u Jugoslaviji. Višegodišnja kretanja prerastaju u pravi nacionalni pokret čija su središta Matica hrvatska, studenti te mlađi komunistički političari u Centralnom komitetu KPH od kojih su najpoznatiji Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar. Pokret se posebno proširio do proljeća 1971. godine pa je i nazvan Hrvatsko proljeće. Širenje pokreta izaziva kritike u drugim jugoslavenskim republikama te Josip Broz Tito smjenjuje hrvatski politički vrh. Ipak ustavnim promjenama, a osobito donošenjem Ustava 1974. godine snažno je ojačan republički individualitet.
Titovom smrću 1980. godine nestaje element koji je svojom karizmom i autoritetom osiguravao koheziju visoko složenog sustava prepunog različitosti unutar Jugoslavije. Početak teške političke kriza prati gospodarska kriza, nastala sudarom tržišnih elemenata i elemenata planske privrede te afirmacija nacionalnih interesa. Radikalizacija zahtjeva u Srbiji koja na političko vodstvo dovodi Slobodana Miloševića dovodi do raspada SKJ. Krajem osamdesetih godina počinju se osnivati političke stranke te se priznaje višestranački sustav.
Oružanom pobunom dijela srpskog stanovništva počinje Domovinski rat, koji je završio 1995. hrvatskom pobjedom u operaciji Oluja. Hrvatska je 22. svibnja1992. primljena u Ujedinjene narode kao punopravni član. Drugu polovicu devedesetih karakterizira loša gospodarska situacija uzrokovana prelaskom na tržišno gospodarstvo, netransparentnom privatizacijom i posljedicama rata. Na parlamentarnim izborima 2000. pobjeđuje koalicija šest stranaka u koju su uključeni SDP, HSLS, HSS, HNS, LS i IDS. Premijer je Ivica Račan. Stjepan Mesić je izabran za predsjednika 2000., a reizabran 2005. Na vlast 2003. dolazi reformirani HDZ predvođen Ivom Sanaderom koji osvaja drugi mandat kao premijer nakon pobjede na izborima 2007. Razdoblje nakon 2000. karakterizira razvoj i rast gospodarstva do svjetske recesije 2008. godine.
Još od svog osamostaljenja glavni vanjskopolitički ciljevi Republike Hrvatske bili su ulazak u euroatlantske integracije, prije svega ulazak u Europsku uniju i NATO. Od 1. travnja2009. članica je NATO-a, dok je 3. listopada2005. Hrvatska započela pristupne pregovore za ulazak u Europsku uniju. Hrvatska je postala 28. članica Europske unije 1. srpnja2013.
Klima je u unutrašnjosti Hrvatske umjereno kontinentalna, u gorskoj Hrvatskoj pretplaninska i planinska, u primorskom dijelu mediteranska (sa suhim i toplim ljetima te vlažnim i blagim zimama), a u zaleđu submediteranska (s nešto hladnijim zimama i toplijim ljetima). Na klimu Hrvatske utječe položaj u sjevernom umjerenom pojasu.
Prosječna temperatura u unutrašnjosti: siječanj 0 do 2 °C, kolovoz 19 do 23 °C dok je prosječna temperatura u primorju: siječanj 6 do 11 °C, kolovoz 21 do 27 °C.
S prosječno 2600 sunčanih sati u godini jadranska je obala jedna od najsunčanijih u Sredozemlju, a prosječna temperatura mora ljeti je od 25 do 27 °C.
Od usvajanja novog Ustava 1990. godine, Hrvatska je parlamentarnademokracija. U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu.
Zakonodavna vlast
Hrvatski sabor je jednodomno zakonodavno tijelo s najmanje 100, a najviše 160 zastupnika, bira se općim izborima na mandat od četiri godine. Sabor svake godine zasjeda tijekom dvaju razdoblja: od 15. siječnja do 15. srpnja i od 15. rujna do 15. prosinca.
Izvršna vlast
Predsjednik Republike je poglavar države, a bira se na neposrednim izborima svakih pet godina. Osim što je vrhovni zapovjednikOružanih snaga, predsjednik države imenuje mandatara za sastav Vlade (predsjednika Vlade), koji mora za sebe i svoje ministre dobiti potvrdu (povjerenje) Sabora.
Vlada Republike Hrvatske, kao izvršna vlast, za svoj rad odgovara Saboru. Predlaže zakone i proračun, provodi zakone te vodi inozemnu i domaću politiku zemlje. Na čelu hrvatske Vlade nalazi se predsjednik Vlade. Vlada ima jednog ili više potpredsjednika i uobičajeno oko 15 ministara zaduženih za određena područja upravljanja. Mandat hrvatske Vlade traje 4 godine.
Ustavni sud Republike Hrvatske, koji nije dio sudbene vlasti, donosi odluke o pitanjima suglasnosti zakona s Ustavom, o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonima, donosi odluke povodom ustavnih tužbi te odlučuje o drugim pitanjima određenim Ustavom. S obzirom na to kako Ustavni sud nije dio trodiobe vlasti, smatra se četvrtom polugom cjelokupnog ustroja Hrvatske države.
Po MMF-ubruto domaći proizvod je 2021. godine iznosio 58,29 milijardi € ili 14 730 € po stanovniku,[10] a po paritetu kupovne moći ukupni BDP iznosio je 135,975 milijardi USD ili 35 054 USD po stanovniku.[11] Prema Eurostatu, statističkom uredu EU, hrvatski BDP po stanovniku iskazan prema standardu kupovne moći 2022. iznosi 73 % prosjeka Europske unije.[12]
Po podatcima Državnog zavoda za statistiku prosječna neto plaća za kolovoz 2023. godine iznosila je 1163 €, dok je prosječna bruto plaća iznosila 1641 €.[13] Hrvatska kućanstva su u 2021. godini imala nešto više od 89 000 kuna raspoloživih sredstava, dok im je potrošnja iznoslia oko 3500 €.[14]
Na svjetskoj ljestvici ekonomskih sloboda, koju objavljuje The Heritage Foundation u suradnji s The Wall Street Journalom, u 2023. godini Hrvatska se nalazila na 46. mjestu.[15] Deficit platne bilance 2022. godine iznosio je 1,4 milijarde eura ili oko 6 % BDP-a.[16][17] Prosječna godišnja stopa inflacije prema HNB-u iznosila je 10,8 u 2022 godini.[18] Na kraju 2022. godine devizne pričuve iznosile su 27,9 milijardi eura, inozemni dug 49,6 milijardi eura, a dug opće države (javni dug) 68,8 % BDP-a.[18]
Hrvatska je u prvih šest mjeseci 2010. izvezla roba u vrijednosti nešto većoj od 30,5 milijardi kuna, dok je istodobno uvoz iznosio 52,2 milijardu kuna, pa je robni deficit premašio iznos od 21,6 milijarde kuna i bio je 24,9 posto manji nego u istom razdoblju lani. Pokrivenost uvoza izvozom od 58,4 posto.[19] Najveći hrvatski izvozni partneri su Italija, BiH i Njemačka, a najveći uvozni partneri Italija, Njemačka i Rusija. Izravna strana ulaganja u Hrvatsku, prema podatcima HNB-a, u razdoblju od 1993. do lipnja 2005. godine iznose 11,2 milijarde eura. Najveća hrvatska tvrtka prema prihodu u 2008. godini je INA s 26,7 milijarde kuna, slijedi Konzum s 12,7 milijardi kuna te HEP s 11,4 milijarde kuna.[20]
Broj prijavljenih na Državnom zavodu za zapošljavanje u srpnju 2009. godine bio je 248 586, pa se stopa nezaposlenosti popela na 14 %.[21] Na kraju 2008. godine bilo je ukupno 1 543 878 zaposlenih osoba, najviše u prerađivačkoj industriji, trgovini i građevinarstvu.[21] U uslužnim djelatnostima radi 64,1 % zaposlenih, u industriji i graditeljstvu 30,9 %, a 4,8 % u poljoprivredi.[22] Stopa anketne nezaposlenosti je u prvom tromjesečju 2009. godine iznosila 9,4 %, odnosno 167.000 nezaposlenih.[23] Pri tome je u Hrvatskoj ukupno zaposleno 1,638 milijuna osoba, od čega 911 000 muškaraca i 727 000 žena.[24] U državnim i javnim službama zaposleno je oko 260 000 ljudi, u javnim službama, kao što su obrazovanje i zdravstvo, 180 000, a u državnoj upravi 65 000 zaposlenika.[25]
Poljoprivredna proizvodnja u 2022. vrijedila je 3,25 milijardi €, a 2023. zapošljavala 6,8 % radne snage.[26] Od 2,7 milijuna hektara poljoprivrednih površina obrađuje se oko 1,5 milijuna.[27] Ostatak je neobrađen ili u vlasništvu države. Prosječna veličina imanja je 10 hektara.[28]Industrija ostvaruje oko petine BDP-a, a zapošljava 28,7 % radne snage. Brodogradnja je značajna privredna grana, a najveća brodogradilišta su: Brodosplit, Uljanik i 3. maj. Trgovina je najutjecajnija gospodarska grana. U uslužnim i drugim djelatnostima je zaposleno 64,4 % ukupnog broja zaposlenih.[26]
Krajem 2009. godine Hrvatska je imala 679 000 zaposlenih u privatnim, 114 000 zaposlenih u državnim, a isti broj osoba je bio zaposlen u tvrtkama koje se nalaze u mješovitom vlasništvu. Pored njih Hrvatska ima i 240 000 zaposlenih u javnom sektoru.[30]
Hrvatska ima vrlo razvijenu mrežu autocesta. Hrvatska je u prometnom smislu bila diskriminirana za vrijeme Jugoslavije jer su se gradile autoceste koje nisu bile u skladu s hrvatskim nacionalnim interesom. Značajni infrastrukturni projekti na gradnji autocesta započeli su 2000. godine kada započinje intenzivna gradnja i povezivanje Hrvatske. U Hrvatskoj ukupno ima preko 1400 kilometara autocesta koje povezuju Zagreb s drugim većim gradovima.
Rijeka je najveća luka na Jadranu s više od 2,253 milijuna tona tereta u 2021. godini,[31] dok je Zračna luka „Franjo Tuđman” najveća zračna luka u državi s najvećim brojem prevezenih putnika i jedinica tereta. Hrvatska ima sedam zračnih luka za međunarodni promet i to u: Zagrebu, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Rijeci, Osijeku i Puli. Croatia Airlines je nacionalni zrakoplovni prijevoznik. Jadrolinija je najveći i nacionalni brodarski prijevoznik sa sjedištem u Rijeci gdje se nalazi najveća lučka kapetanija u državi.[32] Hrvatska ima donekle razvijen sustav željeznica, ali zbog političkih razloga u prošlosti neki dijelovi Hrvatske nisu povezani, poput Istre i Dubrovnika. Hrvatske željeznice su državna željeznička tvrtka.
U Hrvatskoj je u 2021. godini registrirano 151.680 novih automobila što je najveći broj u povijesti i predstavlja povećanje od 14,4 % u odnosu na prethodnu godinu.[33] Najprodavanija marka je Volkswagen, slijede Škoda i Opel.[34] U Hrvatskoj na 1000 stanovnika dolazi 425 automobila.[35]
Komunikacije
Hrvatska se po uporabi informatičke i komunikacijsketehnologije nalazi na 49. mjestu od ukupno 134 zemlje obuhvaćene u istraživanju Svjetskog ekonomskog foruma.[36] Svaki treći Hrvat koristi računalo svaki dan, a domaće tržište tehnologija i telekomunikacija je godišnje vrijedno milijardu dolara.[37] Oko 37 % hrvatskih kućanstava posjeduje osobno računalo.[38]
U 2008. godini 47 % stanovnika starijih od petnaest godina koristi internet što je porast od 8 % u odnosu na 2007. godinu. Ukupan broj korisnika je 2,24 milijuna. Od toga broja 56 % koristi internet svaki dan.[39] Broj širokopojasnih priključakainternetu iznosi 722 110 čime je dostignuta razina gustoće širokopojasnih priključaka internetu od 16,28 %.[40] Uslugu internetbankarstva u prvom kvartalu 2009. koristilo je 597 866 građana te 155 721 poslovnih subjekata, što je povećanje od 32,06 % korištenja kod građana, odnosno 15,32 % kod poslovnih subjekata u odnosu na godinu lani.[41] Stopa softverskog piratstva na osobnim računalima trenutačno iznosi 54 %.[42]
Oko 79 % hrvatskih građana posjeduje mobilni telefon, a 12 % građana ima više od jednog mobitela.[43] Vodeći pružatelji usluga mobilne telefonije su Hrvatski Telekom, A1 i Telemach. U pokretnim mrežama krajem prošle godine tri komercijalna operatera imala su ukupno više od 5,87 milijuna korisnika, čime je dostignuta penetracija od 132,55 %. Devet komercijalnih operatera nepokretne mreže krajem 2008. imalo je nešto više od 1,85 milijuna korisnika, čime je gustoća od 41,73 % neznatno pala u odnosu na 2007. godinu.[44]
Tržište elektroničkih komunikacija u 2008. godini je vrijedilo 15 milijardi kuna, od toga je najveći dio ili oko 8,5 milijardi kuna ostvaren u pokretnim mrežama, dok je prihod u nepokretnim mrežama bio nešto malo viši od 5 milijardi kuna. Prihod od prijenosa podataka premašio je milijardu kuna, dok se ostatak ukupnog prihoda odnosi na najam vodova i kabelsku televiziju. Od ukupnog prihoda od nepokretnih mreža 83,01 % je ostvario T-HT, dok se oko 17 % tog prihoda odnosi na tzv. nove operatere.[44]
Republika Hrvatska prema popisu iz 2021. ima 3 871 833 stalnih stanovnika, od čega 2 006 704 žene (51,8 %) i 1 865 129 muškaraca (48,2 %).[45] U odnosu na popis iz 2011. godine broj stanovnika smanjio se za 413 056 osoba ili 9,6 %.
U svim županijama smanjen je ukupan broj stanovnika. Najveći je relativni pad broja stanovnika u Vukovarsko-srijemskoj županiji (20,3 %), Sisačko-moslavačkoj županiji (19,0 %), Požeško-slavonskoj županiji (17,9 %), Brodsko-posavskoj županiji (17,9 %) te u Virovitičko-podravskoj županiji (17,1 %).
Područje današnje Hrvatske: Kretanje broja stanovnika od 1857. do 2021.
broj stanovnika
2181499
2398292
2506228
2854558
3161456
3460584
3443375
3785455
3779858
3936022
4159696
4426221
4601469
4784265
4492049
4456096
3937024
1857.
1869.
1880.
1890.
1900.
1910.
1921.
1931.
1948.
1953.
1961.
1971.
1981.
1991.
2001.
2011.
2021.
Napomena: Prikazani su podatci za pobrojano stanovništvo. Od 2001. godine popisuje se i objavljuje stalno stanovništvo koje je nekoliko postotaka manje. Izvori: Publikacije Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske
U drugom desetljeću 21. stoljeća Hrvatska bilježi negativan migracijski saldo, tj. broj odseljenih iz Hrvatske je veći od broja doseljenih. Tako se 2018. u inozemstvo odselilo 39.515 osoba a iz inozemstva se doselilo 26.029 osoba, što daje negativni saldo od –13.486 osoba. Među iseljenim osobama bilo je 92,2 % hrvatskih državljana i 7,8 % stranaca, a najviše osoba odselilo se u Njemačku (55,0 %). Među doseljenim osobama bilo je 33,1 % hrvatskih državljana i 66,9 % stranaca, a najviše osoba doselilo se iz Bosne i Hercegovine (39,8 %).[46]
U 2019. godini u Hrvatskoj je rođeno 36.296 djece, od toga 36.135 živorođene, a umrlo je 51.794 osoba, što čini negativan prirodni prirast od 15.659 osoba. Stopa nataliteta iznosila je 8,9 ‰, stopa mortaliteta 12,7 ‰, a prirodni prirast bio je –3,9 ‰. Sklopljeno je 19 761 brakova a razvedeno je njih 5936.[47]
Po hrvatskom demografu Stjepanu Štercu, Hrvatska bilježi demografske gubitke u svakom od popisa stanovništva nakon 1910. godine te jedina od zemalja u svojem okruženju bilježi pad stanovništva u svim popisima stanovništva nakon svjetskih ratova u 20. stoljeću. Ukupni demografski gubitak od početka 20. stoljeća do 2011. godine procjenjuju na 2.434.000 stanovnika ili čak na oko 57 % današnje hrvatske populacije. Šterc pripisuje te događaje teškim posljedicama ratova, izloženosti stranim dominacijama u višenacionalnim državama tijekom 20. stoljeća te neprikladnim državnim politikama u ekonomskim i demografskim pitanjima. Ovakvi bi procesi i s tim intenzitetom razorili svaku populaciju, bez obzira na razinu njezine gospodarske razvijenosti i zato je danas Hrvatska praktički u demografskom slomu, ocjenjuje Šterc.[48]
udio ostalih pripadnika nacionalnih manjina pojedinačno manji od 0,3 %
udio osoba koje su se regionalno izjasnile iznosi 0,3 %, a osoba koje se nisu željele izjasniti iznosi 0,6 %.
Udio stanovništva u dobi od 0 do 14 godina iznosi 14,3 %, a udio stanovništva u dobi od 65 i više godina iznosi 22,5 %.
Prema materinskom jeziku, 95,3 % osoba izjasnilo se da im je materinski jezik hrvatski, a 1,2 % osoba izjasnilo se da im je materinski jezik srpski. Udio osoba s nekim drugim materinskim jezikom pojedinačno je manji od 1,0 %.
Od ukupnog broja stanovnika Republike Hrvatske njih 99,2 % ima hrvatsko državljanstvo, dok je stranih državljana 0,7 % ili 28.784.
U Hrvatskoj je po popisu stanovništva iz 2021. godine živjelo 3 871 833 stanovnika od čega 2 006 704 žene i 1 865 129 muškaraca.[49] Prosječna starost stanovništva bila je 44,3 godine (45,9 godina za žene i 42,5 godine za muškarce).[50] Očekivano trajanje života pri rođenju je 2021. godine bilo 79,8 godina za žene i 73,6 godina za muškarce.[51]
U Hrvatskoj je službeni jezik hrvatski, kojeg 95,3 % stanovnika smatra materinskim.[54] Na području Istarske županije službeni je i talijanski jezik[55] koji je 2021. godine bio materinski jezik za 12 890 stanovnika.[54]Manjinski jezici u Hrvatskoj zaštićeni su međunarodnim sporazumima i ugovorima, ustavom, ustavnim zakonom i drugim zakonima.
U Hrvatskoj je autohtoni jezik hrvatski jezik te jezik predmletačkih autohtonih romanskih stanovnika poluotoka Istre (istriotski).[56]
U Hrvatskoj je 2023. godine radilo 1583 dječjih vrtića koji su ostvarivali programe predškolskog odgoja i naobrazbe. Udio privatnih vrtića je 20,8 %, dok ostatak čine vrtići u gradskom, općinskom i županijskom vlasništvu. Ukupan broj djece koja su obuhvaćena nekim programom je 147.888 djece u dobi od šest mjeseci do šest godina. U privatnim vrtićima je smješteno 19 % djece. Djeca s teškoćama u razvoju čine 3,6 % vrtićke populacije dok je udio darovite djece 1,1 %. Na 10 djece dolazi jedan odgojitelj, ako ubrajamo i kraće programe, a na 13 djece dolazi jedan odgojitelj u cjelodnevnom programu javnih vrtića. Na 11 djece dolazi jedan odgojitelj u privatnim vrtićima.[57]
Prije kretanja u osnovnu školu, sva djeca u Hrvatskoj obavezno pohađaju tzv. predškolu, u trajanju od godine dana. U predškoli djeca usvajaju osnovne pojmove o vremenskim i prostornim odnosima, razvijaju predčitalačke vještine, stvaraju radne navike i socijaliziraju se u odgojnoj skupini.[58]
Osnovno obrazovanje započinje s navršenih 7 godina, a redovito traje 8 godina. U prva četiri razreda djecu obrazuje jedan učitelj, a u druga četiri razreda djeca dobivaju učitelja iz svakog predmeta. Udio žena u učiteljskoj populaciji je 82,6 %.[59] Pismeno je 99,2 % stanovnika starih 11 i više godina prema podacima iz 2011.[60] U 2023. godini u Hrvatskoj je bilo je 883 osnovnih škola, koje su u svom sastavu imale 1101 područnih škola, s ukupno 305.602 učenika. Odnos broja učitelja i učenika u redovitom obrazovanju bio je 1:8,6, a u obrazovanju za djecu i mladež s teškoćama u razvoju 1:1,8.[59] Broj učenika u prvom razredu iznosio je 35 358 u 2023. godini.[59] 2009. godine u 2057 škola nastava se izvodila samo na jednom jeziku, od čega u 2015 na hrvatskom, u 19 na srpskome, u 11 na talijanskome, u sedam na češkome, u pet na mađarskome. Osim na hrvatskom jeziku 28 škola nastavu izvodi na jezicima nacionalnih manjina. Prvi put u školske klupe sjelo je 43.286 prvaša.[61]Učenici u uzrastu do 15 godina stječu znanja i vještine potrebne za daljnje obrazovanje.[62]
U hrvatskim srednjim školama obrazovanje traje tri ili četiri godine. Srednje se škole dijele na gimnazije, strukovne škole i umjetničke škole. U prve razrede srednjih škola 2007. godine su upisana 51.384 učenika. Od toga se u gimnazije upisalo 12.635 učenika, u umjetničke škole 1509, u četverogodišnje škole 21,784, u trogodišnje škole 14.938, u programe niže stručne spreme 52 te u škole s posebnim i prilagođenim programima 466 učenika.[63] Trogodišnje strukovne škole pripremaju učenike za rad u gospodarstvu, pri čemu učenici znatan dio tzv. praktične nastave provode kod obrtnika ili u trgovačkim društvima, radom u onoj struci za koju se školuju. Dio programa u strukovnim školama traje 4 ili 5 godina, a učenici se osim za rad u struci pripremaju i za nastavak obrazovanja na visokoškolskim ustanovama; kojemu mogu pristupiti ako su na završetku srednje škole položili državnu maturu. U strukovnim srednjim školama postoje i programi za učenike s teškoćama u razvoju te programi stjecanja tzv. niže razine srednjeg obrazovanja, gdje se osnovne kompetencije za rad stječu u skraćenom vremenu. Dio učenika pohađa gimnazije koje u pravilu traju 4 godine, i koje pripremaju učenike za daljnje obrazovanje, podukom kroz općeobrazovne predmete poput matematike, materinjeg jezika, stranih jezika i prirodnoznanstvenih predmeta. Postoji jedna sportska (u Zagrebu) i više umjetničkih gimnazija, gdje su nastavni programi usklađeni s bavljenjem sportom, odnosno programima umjetničkog obrazovanja. Umjetničko obrazovanje izvodi se u mreži od stotinjak osnovnih glazbenih i plesnih škola u svim većim i srednjim gradovima u Hrvatskoj koje učenici pohađaju paralelno s pohađanjem običnih osnovnih škola. Srednje umjetničke škole se mogu pohađati bio paralelno s pohađanjem drugih srednjih škola (strukovnih ili gimnazija), ili uklopljeno u programe umjetničkih gimnazija.[64] Neke srednje strukovne škole također imaju programe obrazovanja za umjetničke struke, poput fotografa, grafičkih dizajnera i dizajnera obuće.[65]
Visokoškolsko obrazovanje u Republici Hrvatskoj usklađeno je s europskim tzv. Bolonjskim sustavom, a nastava se izvodi na sveučilišnim i tzv. veleučilišnim obrazovnim ustanovama. Nastavnici na fakultetima, koji su uključeni u sveučilišta, moraju se baviti znanstvenim radom, a studenti pohađaju najprije dodiplomski (u principu, trogodišnji) studij, a mnogi od njih potom i diplomski (najčešće dvogodišnji) studij. Neki studijski programi su integrirani na način da se odmah upisuje 5-godišnji (tako je npr. sa studijem prava) ili 6-godišnji (medicina) studij. Manji broj studenata nakon završetka studija upisuje postdiplomske, studije, koje mogu biti znanstvene tj. doktorske, ili nešto manje zahtjevnije postdiplomske stručne studije.[66] Na visokim školama nastavnici ne moraju biti znanstvenici, ali moraju imati visoke kompetencije iz struke koju predaju; stručni naslovi studenata koji dovrše takve studije se razlikuju od onih koje daju sveučilišne ustanove:[67] na sveučilišnim ustanovama se stječe naslove sveučilišni prvostupnik/prvostupnica (kratica: bacc. od lat.baccalaureus/baccalaurea), uz naznaku određene struke (nakon 3 godine), odnosno sveučilišni magistar/magistra (kratica: bacc. od lat.mag.), uz naznaku struke; na veleučilištima se nakon okončanja tzv. kratkih stručnih studija, koji traju manje od 3 godine dobiva naslov stručni pristupnik/pristupnica (kratica pristup., npr. pristup. oec.), nakon završetka (češćih) trogodišnjih studija naslov stručni prvostupnik/prvostupnica (kratica: bacc., jednako kao i kod trogodišnjih sveučilišnih studija), a nakon još godinu do dvije godine daljnjeg obrazovanja na tzv. specijalističkom stručnom studiju naslov stručni specijalist/specijalistica (kratica struč. spec.).[68]
Pismenost je u Hrvatskoj visoka: 2011. je u zemlji bilo samo 0,8 posto nepismenih.[60] Sredinom 20. stoljeća je nepismenost bila viša te je 1953. godine 16,3 posto ukupnog stanovništva Hrvatske starijeg od 10 godina bilo nepismeno. Među nepismenima se danas bilježi znatno veći udio nepismenih žena, u prvom redu stoga što u R Hrvatskoj žene u prosjeku žive čak 7 godina dulje od muškaraca, a u starijih naraštaja je nepismenost raširenija.[69]
Po popisu stanovništva iz 2001. godine fakultetski obrazovane osobe činile su 7,82 % stanovništva. U taj broj bili su uključeni su i magistri i doktori znanosti. Građani s višom školom činili su tada 4,08 %. Oko 40 % građana je samo sa završenom osnovnom, nezavršenom osnovnom ili bez ikakve škole, a od 47 % građana sa srednjom školom tri petine njih završilo trogodišnju strukovnu školu.[70] U dobi između 25 i 64 godine broj osoba s fakultetskom diplomom iznosi 18 %.[71] Na visokim učilištima 2006. diplomiralo je 19.566 studenata, što je za 7,4 % više nego 2005. godine. Od ukupnog broja diplomiranih 64 % su redoviti studenti, a udio žena je 59,3 %.[72] U Hrvatskoj trenutačno studira oko 170.000 studenata.[73] Sukladno europskim trendovima, zadnjih desetljeća visokoškolski sustav upisuje veći udio mladih[74] te je u 2019. godine visokoškolski studij završilo 33.704 studenata, a među njima čak 20.286 studentica.[75] Generacije koje danas u Hrvatskoj završavaju visoke škole, broje oko 50.000 pa proizlazi da s neke od njih diplomira oko pola mladića i čak oko 4/5 djevojaka.[76]
Prema Indeksu ljudskog kapitala (Human Capital Index) kojega sačinjava svake godine Svjetska banka, gdje se mjeri uspješnost zemalja u mobiliziranju ekonomskih i profesionalnih potencijala svojih građana (indeks iskazuje koliko kapitala pojedina država izgubi: tako bi zemlja koja u potpunosti iskoristi potencijale svojega stanovništva imala indeks 1; u stvarnosti su tu najuspješniji Singapur s 0,88 i Južna Koreja s indeksom 0,84) – obrazovanje kod formiranja toga indeksa daje odlučan doprinos – Hrvatska je s indeksom 0,71 svrstana u gornju četvrtinu, približno gdje i susjedne Mađarska (0,69) i Austrija (0,74).[77]
Prema rangiranju Education indexUjedinjenih naroda, Hrvatska je 2021. bila po kvaliteti obrazovanja na 36. od promatranih 191 zemalja; tu valja opaziti da većina članica Europske unije iskazuje nešto bolje rezultate od Hrvatske.[78]
Zdravstvo
U Hrvatskoj postoji 69 bolničkih ustanova i lječilišta i to 5 kliničkih bolničkih centara, 3 kliničke bolnice i 4 klinike, 22 opće bolnice, 27 specijalnih bolnica, 3 lječilišta, 46 domova zdravlja, 7 zavoda i 3 privatne bolnice.[79] Osim toga u manjim je mjestima radilo još 9 općih stacionara i 6 izvanbolničkih rodilišta. Broj se bolničkih kreveta u razdoblju od 1990. do 2000. smanjio za oko 24 %. U 2004. je bilo 24 549 bolničkih kreveta. U bolnicama se iste godine liječilo 726 320 osoba.[80]
Hrvatska je s 276 liječnika na 100.000 stanovnika ispod prosjeka tranzicijskih zemalja i zemalja Europske unije. Manjak liječnika bi za Hrvatsku mogao biti dugoročan problem, na što upozorava sve manji interes mladih za studij medicine, jer se 1990. godine za jedno upisno mjesto natjecalo sedam, a danas svega 2,2 kandidata. To prati i negativna selekcija, odnosno niže prosječne upisne ocjene. U hrvatskim bolnicama radi oko 7000 liječnika, a samo u četiri osnovne grane medicine, internoj, kirurgiji, ginekologiji i pedijatriji, nedostaje 925 specijalista.[81] U Hrvatskoj ima ukupno 16.956 liječnika, od kojih 12.149 radi u zdravstvenim ustanovama, a 3992 liječnika radi u farmaciji i drugim djelatnostima.[82]
Prema podacima HZZO-a visoki krvni tlak, dijabetes, zloćudne bolesti, osteoporoza, metabolički sindrom, povišene masnoće u krvi i bolesti organa za kretanje najčešći su razlozi zbog kojih hrvatski građani traže liječničku pomoć. Svaki zaposleni u prosjeku godišnje koristi desetak dana bolovanja. U 2008. godini umrlo je 52.367 osoba, i to nešto više muškaraca nego žena. Od toga broja, 26.506 osoba umrlo je od bolesti srca i krvnih žila, a njih 12.853 od raka. Ostali češći uzroci smrti su ozljede i trovanja, bolesti dišnih putova te probavnih organa. Danas rođeno dijete u Hrvatskoj ima velike šanse doživjeti 79 godina ako je žena i 72 ako je muškarac.[83] U Hrvatskoj je 2014. godine skupljeno 145.125 doza krvi, odnosno 3,39 davanja krvi na stotinu stanovnika.[84] U Hrvatskoj je od 1983. do 2007. godine obavljeno 736.196 pobačaja.[85]
Hrvatska ima mnoge vrhunske športaše. Daleko najpopularniji sport je nogomet. Posebno dobre rezultate i veliku popularnost imaju i drugi loptački športovi poput rukometa, košarke i vaterpola. Izrazito su popularni šah i bridž.
Hrvatski nacionalni cvijet je perunika. Na prijedlog HAZU 2000. godine na izložbi cvijeća Japan Flora promoviran je kao hrvatski nacionalni cvijet, glede činjenice da u Hrvatskoj raste dvanaest samoniklih vrsta perunike: hrvatska perunika (Iris croatica), patuljasta jadranska perunika (Iris adriatica), ilirska perunika (Iris illyrica), jadranska perunika (Iris pseudopallida) i druge.[91]
»O strukturi stanovništva prema vjeri čitamo na mrežnim stranicama Državnoga zavoda za statistiku da je "katolika 78,97 %, pravoslavaca 3,32 %, muslimana 1,32 %, osoba koje nisu vjernici i ateista ima 4,71 %, dok se 1,72 % osoba nije željelo izjasniti na pitanje o vjeri". S obzirom na to da je katolika prema popisu iz 2011. bilo 86,28 %, sadašnjih 78,97 % mogli bismo ocijeniti kao znatan pad udjela katolika u ukupnome stanovništvu Republike Hrvatske. Ali u rezultatima popisa iz 2021. nalazimo i na kategoriju "ostali kršćani", kojih je 4,83 %, te dalje čitamo napomenu: ʺU ostale kršćane uključeno je 96,47 % osoba koje su se na pitanje o vjeri izjasnili kao kršćani, a od čega se na pitanje o vjerskoj zajednici 87,26 % izjasnilo da pripada Katoličkoj Crkvi (…)ʺ. Iz toga proizlazi da jedan dio stanovništva koji su se izjasnili kao katolici, nisu svrstani u kategoriju "katolici", nego u kategoriju ʺostali kršćaniʺ.[52]«
↑ abNema promjena u broju nezaposlenih – Jutarnji.hr. web.archive.org. 25. kolovoza 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. kolovoza 2009. Pristupljeno 10. studenoga 2023.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
1) Značajan dio teritorija se nalazi u Aziji2) Nije član UN-a. Priznalo ga je 97 od 193 država članica UN-a (do kraja 2020.), 22 od 27 zemalja EU.
3) U potpunosti u Aziji, ali ima društvene i političke veze s Europom
4) Posjeduje zavisne ili slične teritorije izvan Europe
5) Priznata od strane više članica UN-a, uključujući Rusku Federaciju