Šengenska zona, ili samo Šengen, jeste područje koje obuhvata 29 evropskih zemalja koje su službeno ukinule granične kontrole na međusobnim granicama. Zona uglavnom funkcionira kao jedinstvena jurisdikcija za međunarodna putovanja, sa zajedničkom viznom politikom. Područje je dobilo ime po Šengenskom sporazumu 1985. potpisanom u Schengenu, Luksemburg.
Od 27 država članica Evropske unije, 25 su u Šengenskoj zoni. Od dvije članice EU koje nisu potpuno dio Šengena, jedna članica - Kipar - zakonski je obvezna pridružiti se u budućnosti; Irska je zadržala mogućnost odbijanja i umjesto toga vodi vlastitu politiku viza. Dana 31. marta 2024. Bugarska i Rumunija pridružile su se Šengenu, ali samo vazdušnom i pomorskom granicom, a 1. januara 2025. pridružile su se i kopnenim granicama. Četiri države članice Evropske asocijacije za slobodnu trgovinu (EFTA): Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska, nisu članice EU, ali su potpisale sporazume u vezi sa Šengenskim sporazumom. De facto, šengenska zona uključuje i tri evropske mikro države - Monako, San Marino i Vatikan - koje održavaju otvorene granice za putnički promet s drugim zemljama članicama Šengena.
Šengensko područje ima gotovo 420 miliona ljudi i površinu od 4.312.099 km2.[2] Oko 1,7 miliona ljudi svakodnevno putuje na posao preko interne evropske granice, a u nekim regijama ti ljudi čine do trećinu radne snage. Svake godine ukupno pređe 1,3 milijarde šengenskih granica. Oko 57 miliona tereta treba da bude prevezeno cestovnim prevozom robe, u vrijednosti od 2,8 milijardi eura svake godine.[3][4][5][6] Smanjenje troškova trgovine zbog Šengena varira od 0,42% do 1,59%, ovisno o geografskom položaju, trgovinskim partnerima i drugim faktorima. Zemlje izvan Šengena također imaju koristi.[7] Države u Šengenu pojačale su graničnu kontrolu sa zemljama koje nisu u zoni.[8]
Šengenski sporazum potpisalo je 14. juna 1985. godine 5 od 10 država članica EK[9] u gradu Schengen, Luksemburg. Šengensko područje uspostavljeno je odvojeno od Evropskih zajednica, kada se nije mogao postići konsenzus među svim državama članicama EK o ukidanju granične kontrole.
Sporazum je dopunjen 1990. godine Šengenskom konvencijom, koja je predložila ukidanje kontrole na unutrašnjim granicama i zajedničku viznu politiku.[10] Sporazumi i pravila usvojena na osnovu njih bili su u potpunosti odvojeni od struktura EK i doveli su do stvaranja Šengenske zone 26. marta 1995.[2]
Kako je više država članica EU potpisivalo Šengenski sporazum, postignut je konsenzus o njegovom uvođenju u procedure EU. Sporazum i s njim povezane konvencije ugrađeni su u glavne tokove prava Evropske unije Amsterdamskim ugovorom 1997. godine, koji je stupio na snagu 1999. godine. Posljedica toga što je Sporazum dio evropskog prava je da se bilo kakva izmjena i dopuna ili propisi vrše u okviru njegovih procesa, u kojem nisu članice ne-EU.
Ujedinjeno Kraljevstvo i Irska od 1923. godine upravljaju Zajedničkom putnom zonom (CTA) (s međusobnim putovanjem bez pasoša i slobodom kretanja), ali Ujedinjeno Kraljevstvo ne želi ukinuti graničnu kontrolu s bilo kojim drugim zemljama i stoga je odustalo od Sporazuma. Iako nije potpisala Šengenskog sporazuma, Irska je uvijek gledala povoljnije na pridruživanje, ali to nije učinila kako bi održala CTA i svoju otvorenu granicu sa Sjevernom Irskom.
EU i UK pregovaraju o sporazumu ili drugom aranžmanu za primjenu na Gibraltaru, na osnovu sporazuma postignutog između Velike Britanije i Španije 31. decembra 2020. Gibraltar nije suverena država, pa prema međunarodnom pravu Velika Britanija djeluje u ime Gibraltara.
Ekonomija
Za bilo koje dvije države u Šengenu, ukupna trgovina između njih povećava se za približno 0,1% godišnje. Ista količina povećanja trgovine ponovo se postiže za svakih 1% godišnjeg povećanja imigracije između zemalja. U prosjeku, na svakoj granici uklanjanje kontrola ekvivalentno je uklanjanju carine od 0,7%, a uštede na trgovinskom putu rastu s brojem pređenih unutrašnjih granica. Zemlje izvan šengenske zone također imaju koristi.[7]
Oko 1,7 miliona ljudi svakodnevno putuje na posao preko evropske granice, a u nekim regijama ti ljudi čine do trećinu radne snage. Na primjer, 2,1% radnika u Mađarskoj radi u drugoj zemlji, prvenstveno Austriji i Slovačkoj. Svake godine ukupno pređe 1,3 milijarde šengenskih granica. Oko 57 miliona tereta treba da bude prevezeno cestovnim prevozom robe, u vrijednosti od 2,8 milijardi eura svake godine. Trgovina robom pogođena je snažnije od trgovine uslugama, a pad troškova trgovine varira od 0,42% do 1,59%, ovisno o geografskom položaju, trgovinskim partnerima i drugim faktorima.[7]
Policijska i pravosudna saradnja
Da bi se suprotstavio potencijalno otežavajućim efektima ukidanja granične kontrole na nedokumentiranu imigraciju i prekogranični kriminal, Šengenska pravna stečevina sadrži kompenzacijske policijske i pravosudne mjere.[11] Glavni među njima je Šengenski informativni sistem (SIS),[11] baza podataka kojom upravljaju sve države EU i Šengena i koja je do januara 2010. sadržala više od 30 miliona unosa, a do januara 2014. više od 50 miliona unosa, prema dokument koji je Vijeće Europske unije objavilo u junu 2015.[12] Oko 1 milion prijava odnosi se na osobe, od kojih 72% nije smjelo ući i boraviti u šengenskoj zoni. Samo 7% osoba navedenih u SIS bazi podataka su nestale osobe.
Velika većina unosa podataka u SIS, oko 49 miliona, odnosi se na izgubljene ili ukradene predmete. Evropsko vijeće izvještava da su vlasti u 2013. godini otkrile prosječno 43 ukradena vozila dnevno koristeći SIS bazu podataka.[12]
Spisak organa EU koji imaju pristup SIS-u objavljuje se svake godine u Službenom listu Evropske unije. Na dan 24. juna 2015. godine, 235 vlasti mogu koristiti SIS bazu podataka.[13] SIS bazom podataka operativno upravlja EU-LISA.[14]
Šengenski sporazum također omogućava policajcima iz jedne države učesnice da prate osumnjičene preko granica kako u žustroj potrazi,[15] i da nastave sa posmatračkim operacijama, kao i za pojačanu međusobnu pomoć u krivičnim stvarima.[16]
Šengenska konvencija sadržavala je i mjere kojima je cilj pojednostaviti izručenje između zemalja učesnica, ali one su sada uvrštene u sistem evropskog naloga za hapšenje.[17]
Pravne osnove
Odredbe u ugovorima o Evropskoj uniji
Pravna osnova za Šengen u ugovorima o Europskoj uniji ubačena je u Rimskom ugovoru, članom 2. tačkom 15. Ugovora iz Amsterdama. Ovim je umetnut novi naslov pod nazivom "Vize, azil, imigracija i druge politike povezane sa slobodnim kretanjem osoba" u ugovor, koji je trenutno numeriran kao naslov IV, i koji sadrži članove 61 do 69.[18]Lisabonski ugovor bitno mijenja odredbe članova iz naslova, preimenuje naslov u "Područje slobode, sigurnosti i pravde" i dijeli ga na pet poglavlja, nazvanih "Opće odredbe", "Politike granične kontrole, azila i imigracije". "," Pravosudna saradnja u građanskim stvarima "," Pravosudna saradnja u krivičnim stvarima "i" Policijska saradnja".[19]
Šengenski sporazum i Šengenska konvencija
Šengenska zona prvobitno je imalo pravnu osnovu izvan tadašnje Evropske ekonomske zajednice, uspostavivši ga kao podskup država članica Zajednice koristeći dva međunarodna sporazuma:
Šengenska konvencija iz 1990. - Konvencija o primjeni Šengenskog sporazuma od 14. juna 1985. između vlada država Ekonomske unije Beneluksa, Njemačke i Francuske o postupnom ukidanju provjera na njihovim zajedničkim granicama.
^Council Decision (1999/435/EC) of 20 May 1999 concerning the definition of the Schengen acquis for the purpose of determining, in conformity with the relevant provisions of the Treaty establishing the European Community and the Treaty on European Union, the legal basis for each of the provisions or decisions which constitute the acquis (OJ L 176, 10 July 1999, p. 1).
