Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija Rezolucija broj 713 |
---|
SFRJ |
Datum | 25. septembar 1991. |
---|
Sjednica | 3009 |
---|
Oznaka | S/RES/713 (Dokument) |
---|
|
|
|
|
Tema | SFRJ |
---|
Rezultat | usvojeno |
---|
|
Stalne članice | |
---|
Nestalne članice | |
---|
Spisak rezolucija iz 1991. |
|
Rezolucija 713 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija je donesena 25. septembra 1991, u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija na 3009. sjednici jednoglasnim usvajanjem svih petnaest članica Vijeća. Ovom su rezolucijom, a na osnovu VII poglavlja Povelje Ujedinjenih nacija, uvodi embargo na uvoz oružja i vojne opreme za Socijalističku federativnu republiku Jugoslaviju, a zbog izbijanja oružanih sukuba koji su nastali političkim rascjepom tadašnjih republika SFRJ. Ova Rezolucija je prva, koja za temu ima raspad Jugoslavije u devedesetim godinama prošlog stoljeća.[1]
Sadržaj
Na inicijativu Evropske unije i Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju u saradnji sa Vladom SFRJ, ovom se rezolucijom pokušali smiriti oružani sukobi koji su nastali 1991. otcjepljenjem Slovenije, zatim Hrvatske i na kraju Bosne i Hercegovine od SFRJ. Za provođenje rezolucije bio je zadužen tadašnji generalni sekretar UN peruanski general Javier Pérez de Cuéllar Zahtjevan je prekid neprijateljstava, a pogotovo u oružanim sukobima, koji su nastali formiranjem Teritorijalne odbrane Slovenije, Zbor narodne garde i jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova u Hrvatskoj, kao i naoružavanja Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane u dijelovima Bosne i Hercegovine sa većinskim hrvatskim stanovništvom, kao i niza paramilitarnih organizacija. Oružje je nabavljano ilegalno iz skladišta bivšeg Sovjetskog Saveza i tajnim kanalima dopremano u te tri zemlje. Rezolucija je predstavljala opasan presedan kojim se od tada pa nadalje za čitavo vrijeme trajanja sukoba rukovodila međunarodna
zajednica. Ova slabost nije prošla nezamijećena od strana u sukobu, te se pokazala kao izuzetno štetna za mirovne pregovore koji su vođeni pod evropskom zastavom, a kad su ovi propali, pod patronatom samih Ujedinjenih nacija. Bilo je jasno da je smjer političkog procesa bio definisan znatno ranije u sukobu.[2] Za razliku od državnih institucija novih zemalja, pobunjeni Srbi u Srpskoj Krajini u Hrvatskoj su dobijali oružje od JNA, dok je u Bosni i Hercegovini u općinama u kojima je SDS osvojila vlast, oružje djeljeno iz skladišta TO BiH, a kasnije povlačenjem jedinica JNA iz Hrvatske i Srbije, dijeljeno lokalnom stanovništvu od strane JNA. Rezolucija je vrijedila za sve otcjepljene zemlje i nakon osamostaljenja, dok je Vlada Republike Bosne i Hercegovine, rezoluciju proglasila nevažećom, prestankom postojanja SFRJ.[3]
Tekst
| Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |
Također pogledajte
Reference
Vanjski linkovi