Nodalno-funkcionalne regije Bosne i Hercegovine oblikuju se oko urbanih središta. Regije kao trodimenzionalno izdvojeni elementi geosfere,^[1][2] oblikuju se oko nodalnih centara (čvorišta) koja djeluju na okolinu i obrnuto okolina na centar. Unutar tog odnosa razvijaju se funkcije koje uslovljavaju upravne, privredne, sociokulturne, saobraćajne i druge osnove kojima je za cilj ravnomjeran razvoj svih regija i ostvarivanje osnovnih društvenih potreba stanovnika regija.^[1]

Prema Velikom geografskom atlasu Jugoslavije^[3] postoje četiri makroregije:

Isti izvor donosi tematsku kartu koja pretpostavlja slijedeću podjelu na bazi 109 općina:

• Srednjobosanska ili Sarajevsko-zenička makroregija,
• Hercegovačka ili Mostarska makroregija,
• Bosanskokrajiška ili Banjalučka makroregija,
• Sjeveroistočna Bosna ili Tuzlansko-posavska makroregija.

Iako isti izvor navodi podatak o ukupnoj površini Bosne i Hercegovine od 51129 km², zbroj površina svih općina, kao i makroregija iznosi 51183 km².

Podatak o ukupnoj površini Bosne i Hercegovine od 51129 km² navodi se prema podatku iz 1953. godine dobivenom od Savezne geodetske uprave. Taj je podatak korišten u Statističkome godišnjaku Jugoslavije za 1954. godinu kao privremeni podatak. Od tada se često koristi iako nije u potpunosti provjeren.

Izvor se dalje koristi brojem od 104 općine, navodeći slijedećih šest općina kao Sarajevo (uže područje): Centar, Ilidža, Novi grad, Novo (Novo Sarajevo), Stari grad i Vogošća. Ostale četiri općine izvor u kartografskome smislu označava posebno, to su: Hadžići, Ilijaš, Pale i Trnovo.

U tekstualnome opisu spominje se drugačiji prostorni raspored makroregija na bazi 104 općine.^[3]:

Kada bi se temeljem tekstualnoga opisa izradila karta tada bi iz Tuzlansko-posavske makroregije bilo izdvojeno deset općina: Banovići, Bosanski Brod, Derventa, Doboj, Kladanj, Maglaj, Modriča, Odžak, Teslić i Tešanj, te uvršteno u Srednjobosansku makroregiju. Isto tako iz Bosanskokrajiške makroregije bile bi izdvojene četiri općine: Bosansko Grahovo, Glamoč, Gornji Vakuf i Kupres, te uvrštene u Hercegovačku makroregiju.

Tako bi formirane makroregije rasporedile 104 odnosno 109 općina:

Kotari kao oblik prostorne organizacije u Bosni i Hercegovini postojali su od 1945. do njihova ukidanja 1967. godine. Do 1955. postojali su samo kotari, a od tada su uvedene i općine. Njihov broj razlikovao se kroz postojanje kotara kao oblika prostorne organizacije:

• 1953. godine postojalo je petnaest kotara: Banja Luka, Bihać, Brčko, Derventa, Doboj, Goražde, Jajce, Livno, Mostar, Prijedor, Sarajevo, Trebinje, Tuzla, Zenica i Zvornik.^[4]
• 1957. godine postojalo je dvanaest kotara: Banja Luka, Bihać, Brčko, Doboj, Goražde, Jajce, Livno, Mostar, Prijedor, Sarajevo, Tuzla i Zenica.^[5]

Privredni rajoni kako ih vidi Kubović^[5] bili bi organizirani od kotara. On se ne bavi nazivima takvih rajona, već navodi po prostornoj organizaciji iz 1957. ove privredne rajone sastavljene od slijedećih kotara:

• Sudski sistem Bosne i Hercegovine
• Ministarstvo unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine

1. ^ ^{a b} Rogić, Veljko. Bitnost problematike regionalizacije i njen odnos prema županijskoj organizaciji, u: Hrvatske županije kroz stoljeća [uredio: Mirošević, Franko], Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 149-154.
2. ^ Rogić, Veljko. Geografski koncept regije, Geografski glasnik, br. 25, Zagreb, 1963.
3. ^ ^{a b} Bertić, Ivan (urednik) Veliki geografski atlas Jugoslavije, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, septembar 1987., str. 10. i 11.
4. ^ ^{a b} Mardešić, Petar; Dugački, Zvonimir; Zoričić, Josip. Geografski atlas i statističko–geografski pregled svijeta, V. prošireno izdanje, 'Seljačka sloga', Zagreb, 1956., str. 40. i 41.
5. ^ ^{a b c} Kubović, Branko. Regionalni aspekt privrednoga razvitka Jugoslavije, Biblioteka »Ekonomskog pregleda« – časopisa Društva ekonomista Hrvatske, Zagreb, maj 1961., str. 148-150.
6. ^ Ekonomski institut Narodne Republike Hrvatske, Problemi privrednog razvoja Sjeverne i Srednje Dalmacije i dijela Zapadne Bosne, Zagreb, 1956., Svezak 3., str. 181.