Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Luj je započeo svoju samostalnu vladavinu 1661. godine nakon smrti svog glavnog ministra, italijanskog kardinala Mazarina. Kao pristalica koncepta Božansko pravo kraljeva zalagao se za božansko porijeklo monarhijskih pravila i nastavio je, kao i njegovi prethodnici, rad na stvaranju centralizovane države upravljajući iz glavnog grada. Kako bi eliminisao ostatke feudalizma koji su bili prisutni u pojedinim dijelovima Francuske i smirio aristokratiju, pozivao je pripadnike plemstva u njegov raskošni dvorac Versailles (bivši lovački dom njegovog oca). Zbog toga je postao jedan od najmoćnijih Francuskih vladara koji je konsolidovao sistem apsolutne monarhije u Francuskoj koja je izdržala do Francuske revolucije.
Budući kralj je bio rođen nakon 23 godina braka i četiri pobačaja, kada je nada za rođenje prijestolonasljednika bila najmanja. Njegovo rođenje je bilo smatrano čudom, pa je dobio ime Louis Dieudonné (bosanski: Ludovik Bogom dan). Dvije godina kasnije dobio je brata, budućeg orleanskog vojvodu Filipa.
Luj XIII je bio svjestan da mu se bliži kraj, te je počeo spremati Francusku za vladavinu djeteta. Odredio je skupinu ljudi, na čijem je čelu bila kraljica Ana, koji su trebali upravljati Francuskom u ime budućeg maloljetnog kralja. Dana 14. maja1643. Luj XIII je umro, te je krunu naslijedio Luj XIV. Njegova majka je odmah poništila muževu odluku i sebe proglasila jedinim regentom.
U vrijeme stupanja na prijestolje maloljetnog kralja postojala ja veoma velika opasnost da će novi suveren postati razmaženi vladar, što se ipak nije desilo. Pobuna plemića udruženih s Parizom i nekoliko drugih gradova 1648. godine rezultira čak i zarobljavanjem mladog kralja koji sljedećih nekoliko godina tokom građasnkog rata upoznaje glad i bijedu iz prve ruke. Niti konačna pobjeda ostvarena od Mazarina pet godina kasnije nije postigla smirujući učinak na mladog kralja. Luj XIV tu pobunu i bijedu koja je slijedila nikada nije zaboravio. Ona je bila jedan od razloga zbog kojih je kasnije naredio izgradnju palaču Versailles u kojoj se stalno nastanio i time svoju prijestolnicu preselio iz Pariza.
Samostalna vladavina
Kralj kao dijete.
Luj XIV je preuzeo vlast u svoje ruke tek u svojoj 23. godini nakon smrti svog vjernog Mazarina. Očekivanja od toga do tada povučenog kralja nisu bila velika, ali iznenađujuće promjene nastupaju odmah. Prva stvarno nezavisna odluka Luja XIV bila je direktno upravljanje državom, za razliku od Luja XIII koji je upravljanje prepustio premijeru. Sljedećih pet godina učvršćavao je svoju vlast.
Uspješni ratovi
Njegove ambicije su se uskoro ispunile u njegovim ratovima. U prvom od njih, koji traje samo između 1667. i 1668. godine, Francuska ponižava španske kraljevine što izaziva priličnu zabrinutost u Evropi. Rat koji je uslijedio je onaj protiv holandskih zemalja. Proći će cijelih šest godina prije nego što 1678. Holanđani priznaju svoj poraz.
Drugu pobjedu cijela Francuska dočekala je s oduševljenjem, a Pariz daruje Luju nadimak Veliki. Razlog za to oduševljenje se nalazio u sticanju statusa najveće evropske velesile, pošto niti ulazak u rat Svetog Rimskog Carstva i Španije tokom ovog drugog rata nije spasio Holanđane od poraza.
Versailles
Tokom narodnog oduševljenja koje traje prilično dugo 1682. godine kralj premješta svoje sjedište iz Pariza u Versailles. Osamdesete godine 17. stoljeća vrijeme su kada svi žele biti viđeni s kraljem. Francuski plemići toga doba borili su se za čast da nose svijeću pred Lujem kada on odlazi na spavanje. Zajedno s mržnjom prema Parizu koji ga je bio zarobio, ovo prisustvo plemića u skupom sjaju Versaillesa postaje osnovni razlog za njegovu gradnju. Svi prisutni tamo troše enormne svote novca na razne luksuzne stvari kako bi mogli što bolje izgledati na dvoru. Tim potezom oni su ostajali bez potrebnih prihoda za organiziranje protudržavnih buna i zavjera. U tom razdoblju vrhunca svoje moći Luj XIV ukida prava hugenota i počinje ih nemilosrdno proganjati. Tražeći svoj vjerski mir mnogi od njih izabrali su naseljavanje dotada praznih francuskih kolonija.
Početak kraja razdoblja omiljenosti i snage dolazi potpunom nepažnjom kralja koji prestaje pratiti događaje u Evropi. Na holandsku invaziju Engleske 1688. godine Francuska odgovara objavom novog rata. Dokaz te ludosti je protivnička koalicija u kojoj se nalaze Holandija, Engleska, Sveto Rimsko Carstvo, španska kraljevstva i Švedska. Rezultat je mogao biti samo poraz, koji se potvrđuje mirovnim sporazumom iz 1697.
Realni rezultat toga mira je bio ništavan pošto su svi njegovi potpisnici znali za nove napetosti koje će izbiti u trenutku smrti kastiljsko-aragonskog kralja Karla II, čija je starija polusestra Marija Terezija bila Lujeva prva supruga. U trenutku dok je taj kralj umirao sklapa se dogovor o naslijeđivanju Karlovih kruna kojim bi Lujev sin, le Grand Dauphin, dobio Napulj i Siciliju, a austrijski Habsburgovci španske krune. Na vijest o smrti Karla II 1. novembra 1700. Luj XIV odbacuje taj plan pozivajući se na samrtnu želju kralja koji sve svoje posjede prepušta Lujevoom unuku, Filipu, vojvodi od Anjoua, pod uvjetom da ne dođe do personalne unije s Francuskom. Rat za špansko naslijeđe trajat će više od deset godina. Mirovni sporazum kojim završava ovaj rat 1714. označava poraz Francuske pošto se s njim potvrđuje stanje iz sporazuma o naslijeđivanju iz 1700. godine koje je tada Luj XIV odbio.
Posljednje godine
Posljednjih pet godina Lujevog života bilo je obilježeno nizom ličnih tragedija. Umro mu je jedini sin, dva od tri unuka i dva od tri praunuka. Jedini živi unuk iz prvog braka bio mu je mu onaj koji ga po mirovnom sporazumu nije smio naslijediti - španski kralj Filip V. Prestolonasljednik mu je bio praunuk, Luj, vojvoda od Anjoua. Kako bi osigurao vlast u Francuskoj svojim potomcima, a ne onima svoga brata, Luj je (po uzoru na oca) odredio skupinu ljudi koji će upravljati u ime budućeg kralja, a na njihovo čelo je postavio svog vanbračnog sina, Luja Augusta, vojvodu od Mainea.
Ta u to doba neprihvatljiva odluka je bila prije svega motivirana tadašnjim zakonima o nasljeđivanju krune pošto je regent uvijek bio najbliži punoljetni rođak, a time ujedno često i prvi u nizu nasljeđivanja (s izuzetkom kada je regent bila majka).
Na svojoj samrtnoj postelji Luj XIV izgovara: "Možda sam previše volio rat." Omražen u narodu, Luj umire od gangrene 1. septembra 1715. Tokom sprovoda u bazilici Saint Denis narod je priredio proslavu.
Brakovi i potomstvo
Godine 1660, godinu prije smrti kardinala Mazarina, Luj XIV donosi emotivno tešku odluku da oženi kćer kastiljskog kralja Filipa IV kako bi se napokon završio rat protiv španskih kraljevina koji traje još od 1635. Luj je tokom prvog braka imao niz ljubavnica, zvaničnih i nezvaničnih. U trenutku kraljičine smrti 1683, Luj je izjavio da mu je tada jedini put donijela tugu. S njom je imao šestero djece:
Nepoznatog datuma zime 1685-1686. oženio se svojom dugogodišnjom ljubavnicom Françoise d'Aubigné. Brak je bio javna tajna zbog razlike u njihovim društvenim statusima, a ona nikad nije nosila titulu kraljice.
Jedna od najvidljivijih ostavština Luja XIV je sjaj njegovog Versaillesa. Međutim, njega i njegov sjaj Voltaire je uspoređivao s Augustom koji je zaboravljao na siromaštvo stvoreno ratom. Osim luksuznog stila Versaillesa ostavština Luja XIV je bila i pravna promjena koja na kraju uništava francusku monarhiju. Svrgnuo je zakonitog regenta upitnom metodom. Tim načinom je stvorio nered oko naslijeđivanja koji će platiti Luj XVI.
U 14. stoljeću stanovnici Francuske su sami sebe dijelili prema pokrajinama. U šesnaestom stoljeću tu podjelu je zamijenila ona na katolike i hugenote. U doba smrti Luja XIV, nakon njegove dugogodišnje apsolutističke vladavine koja se različito ocjenjuje, ostaje činjenica da po prvi put postoji francuska nacija bez svojih internih podjela.
