Ivan Čarota

Ivan Aleksejevič Čarota
Rođenje (1952-09-16) 16. septembar 1952.
Liščiki, SSSR
Smrt7. novembar 2024(2024-11-07) (72 godine)

Ivan Aleksejevič Čarota (bjeloruski: Іван Аляксеевіч Чарота; Liščiki, 16. septembar 1952 — 7. novembar 2024[1]) bio je bjeloruski književni kritičar, slavist, historičar kulture, prevodilac, javna ličnost. Čarota je doktor filoloških nauka (1998) i profesor (1999). Laureat Nagrade Republike Bjelorusije "Za duhovni preporod" (2003). Bio je inozemni član Srpske akademije nauka i umjetnosti od 2009.[2] te Udruženja književnika Bjelorusije, Udruženja književnika Rusije i Udruženja književnika Srbije (1985).

Biografija

Rođen je 16. septembra 1952. u selu Liščiki, u Kobrinskom rejonu u Brestskoj oblasti u sovjetskoj Bjelorusiji.

Od 1969. do 1974. studirao je na Katedri za ruski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Bjeloruskog državnog univerziteta. Nakon završetka studija tri godine je radio kao nastavnik u Paljackiškoj srijednjoj školi Voronovskog okruga, Grodne oblasti. Godine 1977. angažovao ga je Bjeloruski državni univerzitet, kao prijedavača - višeg prijedavača, vanrijednog profesora, a zatim, nakon odbranjene doktorske disertacije (studije trajale od 1991. do 1994. godine, postao je šef novoformirane Katedre za slavistiku (slovenske književnosti). Kandidatsku disertaciju "Творчество М.А.Шолохова и литературный процесс Югославии (1956-1986), odbranio je na Institutu u Lenjingradu 1986). godine, a doktorsku disertaciju - «Беларуская літаратура ХХ стагоддзя і працэсы нацыянальнага самавызначэння» na Bjeloruskom državnom univerzitetu u Minsku, 1998. godine.[3]

Naučni radovi i knjige

Svoja naučna interesovanja Ivan Aleksejevič Čarota usmjerio je prvenstveno na književnosti i kulture slovenskih naroda. Istražujući njihove genetske, tipološke i konkretne povjezanosti, postao je vodeći jugoslavista Bjelorusije, visokoautoritetni specijalista u oblasti komparativne književnosti i kulturologije, autor oko 600 naučnih radova, među kojima su knjige: «Беларуская савецкая літаратура за мяжой» (Мінск, 1988 – у сааўтарстве), «Пошук спрадвечнай існасці: Беларуская літаратура ХХ стагоддзя ў працэсах нацыянальнага самавызначэння» (Мінск, 1995), «Сербская Праваслаўная Царква» (Мінск, 1998), «Беларуская мова і Царква» (Мінск, 2000), «Косовская битва продолжается» (Мінск, 2000), «Антологиjа белоруске поезиjе», (Београд: 1993; 2-е выданне – 2012), «Югаславянскія казкі» (Мінск, 1999), «Антологиjа лирике источних Словена” (Београд, 2000), «Насустрач Духу. Анталогія беларускай хрысціянскай паэзіі» (Мінск, 2001), «Насустрач Духу. Анталогія беларускай хрысціянскай прозы» (Мінск, 2002), «Слово и Дух. Антология русской духовной поезии ХХ –ХХ вв.» (Минск, 2003, 2005, 2010), “Ні на небе, ні на зямлі.Казкі славянскіх народаў” (2013), «Српска књижевност. Антологија текстова. Књ.І -V» (Мінск, 2002-2007 – на сербскай мове), “Тэорыя і практыка мастацкага перакладу” (Мінск, 2012), “Испод крила роде. Антологиjа савремене белоруске поезиjе” (Подгорица, 2014), “Беларусы пра Сербію-Югаславію” (Мінск, 2015, « Белорусија и Србија: Трагом узајамног упознавања и деловања“(Шабац, 2016).[4]

Naučno-metodološka sfera

Bio je član 11 redakcija periodičnih izdanja (šest stranih), naučni savjetnik Bjeloruske enciklopedije, sekretar biblijske komisije Bjeloruskog egzarhata Ruske pravoslavne crkve i izvršni urednik časopisa Pravoslavlje (Праваслаўе).

U naučno-metodološkoj sferi sastavio je slijedeće priručnike: «Советская литература в связях и взаимодействиях: Начала сравнительного и системного анализа» (Мінск, 1989), «Мастацкі пераклад на беларускую мову: Асновы тэорыі і практычныя рэкамендацыі» (1997), "Югаславянскія літаратуры і культуры" (1999, koautorstvo), Праграма «Гісторыя славянскіх літаратур» (2000), «Гісторыя сербскай літаратуры. Практыкум» (2007).[5]

Prevodilački rad

Član Udruženja književnika SSSR-a (odnosno, Udruženja književnika Bjelorusije), kao i Rusije i Srbije; aktivno se javljao u štampi kao književni kritičar, kritičar, esejist, publicist. Više od 25 godina bio je na čelu biroa za umjetničko prevođenje i književne veze Udruženja književnika Belorusije, a bavio se prevođenjem sa srpskog, hrvatskog, slovenskog, makedonskog, poljskog i drugih jezika na bjeloruski i ruski jezik, kao i s bjeloruskog i ruskog na srpski. Njegova postignuća su: više od 1200 štampanih prijevoda, uključujući i više od 70 knjižnih izdanja, među kojima su i radovi poznatih pisaca, kao što su: Patrijarh srpski Pavle, Nikolaj Velimirović, Justin Popović, Marko Marković, Tadej Štrbulović, Ivo Andrić, Branislav Nušić, Rade Drainac, Dobrica Ćosić, Nevena Vitošević Ćeklić, Zoran Gavrilović Mira Radojević i Ljubodrag Dimić, Momir Lazić, Dragan Lakićević, Dragoslav Mihailović, Grozdana Olujić, Goran Petrović, Ljiljana Habjanović-Đurović, Beno Zupančič, Prežihov Voranc, Josip Jurčič, Drago Jančar, i drugi. Osnivač, sastavljač i prevodilac serije «Сербскае багаслоўе ХХ стагоддзя», u okviru koje je već izašlo više od četrdeset knjiga. Zbornik srpskih narodnih bajki, koju je prof. Čarota preveo na bjeloruski jezik: ”Мовы ўсяго жывога: Сербскія народныя казкі” (Мінск: Мастацкая літаратурa, 2007), proglašena je za najljepšu knjigu u Bjelorusiji u oblasti prevođenja za 2008. i nagrađena Nacionalnom nagradom.[6]

Jedan je od osnivača "Odbora za podršku Srba i Crnogoraca" i javne organizacije "Bjelorusija - Sestra Srbije", vršilac dužnosti potpredsjednika društva "Bjelorusija - Jugoslavija", predsjednik društva "Bjelorusija - Srbija i Crna Gora."

Nagrade

  • Nagrada Republike Bjelorusije "Za duhovni preporod" (2003)
  • Međunarodna nagrada imena K. Ostroškog (Poljska, 1999)
  • Međunarodna nagrada imena Fjodora Dostojevskog (Srbija, 2007) (uručena 2012)
  • Nagrada Udruženja književnika Srbije (2000)
  • Nagrada časopisa "Zbilja / Reality" (SRJ, Beograd, (2000, 2006);
  • Međunarodna Pravoslavna književna nagrada "Bogorodica Trojeručica" (srpska fondacija Ivanke Milošević - (Chicago, 2011)
  • Međunarodna književna nagrada "Rade Drainac" (Srbija, 2014)
  • Međunarodna nagrada Fondacije Karić (Srbija, 2014)
  • Orden Prepodobnog Sergeja Radonješkog trećeg stepena (Ruska pravoslavna crkva, 2002)
  • Komemorativna medalja Udruženja slovačkih pisaca (2003)
  • Orden svetog Save trećeg stepena (SPC, 2004)
  • Zlatni znak Kulturno-prosvetne zajednice Srbije (2008)
  • Orden svetitelja Kirila Turovskog drugog stepena (Bjeloruska pravoslavna crkva, 2012)
  • Srebrna medalja "Za zasluge" (Srbija, 2014)
  • Medalja Aleksandra Puškina (Ruska Federacija, 2015)[7]
  • Nagrada Republike Bjelorusije "Za duhovni preporod" (2019)[8]

Reference

  1. ^ "Преставился ко Господу славист Иван Алексеевич Чарота". Александро-Невский храм (jezik: ruski). Arhivirano s originala, 8. 11. 2024. Pristupljeno 8. 11. 2024.
  2. ^ "Чланови". Српска Академија Наука и Уметности. Pristupljeno 6. 3. 2019.
  3. ^ "Іван Чарота атрымаў ордэн свяціцеля Кірыла Тураўскага". СППС - сайт прихода Свято-Петро-Павловского собора г. Минска. Pristupljeno 6. 3. 2019.
  4. ^ "БЕЛОРУСИЈА И СРБИЈА". Царса. Центар академске речи. Arhivirano s originala, 25. 5. 2019. Pristupljeno 6. 3. 2019.
  5. ^ Чарота, Іван. "ШЛЯХІ СТАНАЎЛЕННЯ" (PDF). ЕЛИБ БСУ. Arhivirano s originala (PDF), 28. 6. 2020. Pristupljeno 6. 3. 2019.
  6. ^ Ждановіч, Іван. "Служэнне словам і справай". СБ. Pristupljeno 6. 3. 2019.
  7. ^ "Указ Президента РФ" (PDF). Static Kremlin. Pristupljeno 6. 3. 2019.
  8. ^ Шчарбачэвіч, Ніна. "Перакладчыкі Бібліі на родную мову ўшанаваны высокай узнагародай". Созвучие. Arhivirano s originala, 19. 2. 2021. Pristupljeno 6. 3. 2019.

Literatura

  • Чарота, Иван (2017). Белоруско-српски односи као научни проблем : [приступна беседа одржана у САНУ, 26. октобра 2015. године]. Београд: САНУ. str. 55–68.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Гардзіцкі А.К. Чарота Іван Аляксеевіч // Беларускія пісьменнік:Даведнік. Мінск,1994.С.584.
  • Гарэлік Л.М, Махнач Т.М. Чарота Іван //Беларускія пісьменнікі: Біябібліяграфічны слоўнік. Т. 6. Мінск, 1995. С. 275 – 277.
  • Ляшук В.Я., Снітко Г.Н. Літаратура Берасцейшчыны. Брэст, 1999. С.326, 368.
  • Трус М. В. Чарота Іван Аляксеевіч // Беларуская Энцыклапедыя. У 18 т. Т. 17. Мінск, 2003. С.245.
  • Б.п. Чарота Иван Алексеевич // Регионы Белоруссии. Энциклопедия. Т.1. Кн. 2. Минск, 2009. С. 453.
  • Б.п. // Філалагічны факультэт. Да 70-годдзя заснавання. Мінск : БДУ, 2009. С. 133-136.
  • Сибиновић М. Чарота Иван // Енциклопедија српског народа. – Београд, 2008. С.1249.
  • Навойчык П. Чарота Іван Аляксеевіч // Гісторыя славянскіх літаратур і праблемы іх параўнальнага вывучэння: тэорыя і практыка. – Мінск, 2015.С. 141-142.
  • Штэйнер І. З любоўю да славянскага пісьменства // Полымя.2017, №9. С. 39-42.