Islamska umjetnost obuhvaća vizuelne umjetnosti proizvedene u islamskom svijetu^[1], koje su nastale u 7. vijeku na poluotoku Arabiji, odakle su se naglo proširile na područja sjeverne Afrike, sjeverne Indije i Španije. Islamsku umjetnost je teško okarakterizirati jer pokriva širok spektar zemalja, razdoblja i žanrova,^[2] među kojima su: islamska arhitektura, kaligrafija, minijatura, staklarstvo, keramika i tekstilne umjetnosti poput orijentalnih tepisi i islamski vez. Sadrži religiozne i svjetovne umjetničke oblike. Vjersku umjetnost predstavljaju kaligrafija, arhitektura i namještaj vjerskih građevina, poput džamijskih okova (npr. Džamijske lampe i Girihove pločice), stolarije i tepiha. Svjetovna umjetnost je također procvjetala u islamskom svijetu, iako su neki od njezinih elemenata bili predmet kritike islamske uleme.^[3]

Na rani razvoj islamske umjetnosti utjecala je rimska, ranokršćanska (posebno bizantijska) i sasanidska umjetnost, s kasnijim utjecajima nomadskih tradicija srednje Azije. Kineska umjetnost imala je značajni utjecaj na islamsko slikarstvo, keramiku i tekstil.^[4] Iako su neki savremeni historičari umjetnosti kritizirali koncept "islamske umjetnosti" kao iluzornu eurocentričnu izvedenicu,^[5][6][7] ali sličnosti između umjetnosti nastale u vrlo različitim vremenskim periodima i mjestima u islamskom svijetu, posebno u zlatno doba islama bilo je dovoljno da taj pojam počnu široko da koriste naučnici.^[8]

Islamsku umjetnost često je prepoznatljiva po svojim motivima koji se ponavljaju, poput upotrebe geometrijskih cvjetnih ili biljnih dizajna u ponavljanju poznatom kao arabeska. Arabeska u islamskoj umjetnosti često se koristi da simbolizira uzvisenost, te nedjeljivu i beskonačnu božiju prirodu.^[9] Greške u ponavljanju umjetnici su vjerovatno počinili u vjerovanju da samo bog može stvoriti savršenstvo namjerno ukazujući na put poniznosti, iako je ova teorija osporena.^[10][11][12]

U neka tumačenja islama spadaju zabrana prikazivanja živih bića, poznata i kao anikonizam. Islamski anikonizam dijelom proizlazi iz zabrane idolopoklonstva, a dijelom iz vjere da je stvaranje živih oblika božija privilegija. Muslimani su te zabrane tumačili na različite načine u različito vrijeme i na različitim mjestima. Vjersku islamsku umjetnost tipično karakterizira odsustvo figura i široka upotreba kaligrafskih, geometrijskih i apstraktnih cvjetnih uzoraka. Međutim, prikazi islamskih religioznih ličnosti nalaze se u nekim rukopisima iz perzijskih kultura, zajedno sa osmanlijskom Turskom i mogulskom Indijom. Ove slike trebale su ilustrirati priču i ne narušavati islamsku zabranu idolopoklonstva, ali mnogi muslimani takve slike smatraju zabranjenima. U sekularnoj umjetnosti muslimanskog svijeta, prikazi ljudskih i životinjskih oblika historjski su cvjetali u gotovo svim islamskim kulturama, iako su dijelom zbog suprotstavljenih religioznih osjećaja figure na slikama često bile stilizirane, što je dovelo do raznih dekorativnih figuralnih dizajna.^[13][14]

U vrijeme kad je ranokršćanska i bizantijska umjetnost nastajala iz mješavine grčko-rimskih, bliskoistočnih i sjevernjačkih elemenata, islamska umjetnost se zbog geografske rasprostranjenosti i nepostojanja tradicionalnog jedinstva, ispoljava na različite načine, trpeći utjecaj lokalnih tradicija, a ponekad prosto kalemeći na domaću umjetnost neke svoje zahtjeve. Tako u islamskoj umjetnosti ne razlikujemo oštro suprostavljene umjetničke stilove kao u evropskoj umjetnosti.

Osnova islamske religije sadržana je u poimanju božanstva: Allah se ne može zamisliti niti predstaviti bilo kakvom crtom zajedičkom ljudima ili drugim živim bićima. Ovakvo shvatanje, kao reakcija na ranije arapsko idolopoklonstvo i kršćansko božansko Trojstvo, imalo je dalekosežan utjecaj na islamsku umjetnost. Zabrana likovnog predstavljanja božanstva, dala je islamskom slikarstvu i skulpturi čisto dekorativnu funkciju.^[15]

Ono što ujedinjuje islamsku umjetnost jeste kaligrafija (arapski jezik Kur'ana i džamija. Iako za molitvu nije neophodna posebna prostorija, preporučuju se zajedničke molitve. Tako džamija postaje polazna tačka islamske umjetnosti.

Islamska arhitektura obuhvata širok opseg svjetovnih i religijskih arhitektonskih stilova od utemeljenja islama do današnjice, utičući dizajnom i konstrukcijom zgrada i građevina na ukupnu islamsku kulturu.

U tradiciji se dugo održavala tvrdnja, da pripadnici islama ne smiju likovno prikazivati živa bića. Zabrana se ustvari odnosila samo na figuralne prikaze na sakralnim objektima.^[15] Zabrana likovnog predstavljanja božanstva i bića koje je ono stvorilo dala je poseban smjer islamskom slikarstvu i skulpturi - određujući im čisto dekorativnu funkciju. Visok stupanj doseglo je minijaturno slikarstvo. To je obično bila umjetnost ilustracije arapskih knjiga, koja se razvila iz bagdadske škole rukopisne ilustracije u 13. vijeku. Za vrijeme otomanskih vladara uvodi se portret i izraženija ljudska figura. Znanstvene ilustracije su u pravilu linijske, a kolorističke sekularne slike su naivne, s dekorativnim elementima pejzaža (kineski utjecaj) i dvije do tri prikazane monumentalne figure.

Slikani ukras se uglavnom ograničavao na dekorativno zaglavlje obično izveden u obliku portala ili kupole.

Najviše pažnje se poklanjalo ukrašavanju Kur'ana. Po pravilu je ukrašavana prva strana, često i početna slova kao i rubovi stranica. Čest je primjer da je tekst postavljen u kružni okvir na cvjetnoj pozadini. Slikani ukras kroz tekst Kur'ana je nešto rjeđi. U Kur'anu je uvijek samo slikana biljna ornamentika i fina arabeska.

Islamska kaligrafija je termin koji koristimo za kaligrafiju na arapskom jeziku i drugim jezicima koji koriste arapsko pismo.

Ebru umjetnost potiče iz srednje Azije odakle je putem svile i preko Irana dospjela na prostore Anadolije i tu dobila svoju konačnu formu. Još se naziva i slikanje po površini vode. Naziv Ebru potječe od riječi ebre što znači prošarano platno ili papir. U Iranu ova umjetnost nosi ime Ab-Ru (lice vode) ili Ebri (poput oblaka). Na Zapadu se ova umjetnost pojavljuje u 17. vijeku pod nazivom Turkish Marbelin Paper. Na području današnje Turske Ebru se razvijala naporedo sa kaligrafijom i umjetnošću posebnog ukoričavanja knjige. Ta povezanost narednog razvoja proističe iz činjenice da se ebru papir koristio kao podloga za levhe i za prve stranice knjiga. Vremenom se, upravo zbog svoje neobičnosti, počeo uokvirivati i dobio svrhu slike kao takve.

U islamskoj umjetnosti se ne pojavljuje monumentalna skulptura. Umjesto monumentalne skulpture imamo fine rezbarije u kamenu, štuku, drvetu, slonovači i mermeru, kao i skupocjenom metalu. Radovi u metalu i slonovači su često dovedeni do visokog stupnja tehničkog uspjeha.

Umijeće izrade ćilima je uglavnom bilo u domenu kućne radinosti. Za izradu ćilima koristila se vuna ovce, a za bojenje uglavnom biljni sastojci. Od ukrasa uglavnom se koristi prava, cik-cak linija, trokut, romb, također i motivi iz flore i faune, rađeni veoma stilizovano. Od boja dominira crvena, bijela i crna. Tehnika tkanja ćilima – klečani (geometrijski, ostali najbrojniji) i uzlovani.

Oblik dekorativne umjetnosti bila je i izrada kožnih korica za knjige s geometrijskim uzorcima. Prvi primjerci su bili obrađivani i reljefni, kasniji pozlaćeni, a od 16. vijeka i pocakljeni. Orijentalni povez, po svom obliku, nekad je sličan povezu kakav se radi na Zapadu, s tim da osim hrbata i dvije korice ima i četvrti tzv. kapak ili miklab, koji je bio pričvršćen za donju koricu i čija je namjena da zaštiti ivice listova i da se označi mjesto do kojeg se došlo čitanjem. Klasični tip pezijskog poveza ima centralni ovalni ili okrugli medaljon i trouglaste motive postavljene u uglove.

Najbolji izraz islamske umjetnosti je svakako keramika, koja pokazuje najviši stupanj kreativnosti i inovacije. Prvi period započinje pojavom uvezenog kineskog porculana u Bagdad, koje je potaklo rad abasidskih keramičara i majstora. Ispočetka su uspješno imitirane boje, a da bi postigli porculanski učinak izumljena je kremasta glazura. Ona je kasnije plavo bojana i rezbarena raznim natpisima u visokom reljefu. Druga tehnika koja se raširila u sve dijelove svijeta bila je bojenje metalnom otopinom nakon što je keramika pečena, što joj je davalo karakteristične boje. Neke od posuda koje su pronađene u Iranu su bile ukrašene figurama životinja ili ispunjenim ornamentima i kaligrafskim elementima, dok su kod drugih ukrasi uglavnom ograničeni na natpise s malim dekorativnim motivima. Za islamsku umjetnost karakteristična je i keramika u dekoraciji unutrašnjosti, specifičan je fajasni mozaik. Figuralni prikazi su malobrojni ali je floralna ornametika vrlo bogata.

• Carel J. Du Ry, Islamski svijet, Rijeka, 1971.
• Enciklopedija likovnih umjetnosti, više autora, Zagreb, 1975.
• Helen Gardner, Umetnost kroz vekove, Novi Sad, 1967.
• Husref Redžić, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Sarajevo, 1983.
• Zagorka Janc, Islamska minijatura, Zagreb, 1985.

1. ^ Marilyn Jenkins-Madina, Richard Ettinghausen and Oleg Grabar, 2001, Islamic Art and Architecture: 650–1250, Yale University Press, ISBN 978-0-300-08869-4, p.3; Brend, 10
2. ^ J. M. Bloom; S. S. Blair (2009). Grove Encyclopedia of Islamic Art and Architecture, Vol. II. New York: Oxford University Press. str. vii. ISBN 978-0-19-530991-1.
3. ^ Davies, Penelope J.E. Denny, Walter B. Hofrichter, Frima Fox. Jacobs, Joseph. Roberts, Ann M. Simon, David L. Janson's History of Art, Prentice Hall; 2007, Upper Saddle River, New Jersey. Seventh Edition, ISBN 0-13-193455-4 pg. 277
4. ^ MSN Encarta: Islamic Art and architecture. Arhivirano s originala, 28. 10. 2009.
5. ^ Melikian, Souren (5. 12. 2008). "Qatar's Museum of Islamic Art: Despite flaws, a house of masterpieces". International Herald Tribune. Pristupljeno 6. 9. 2011. This is a European construct of the 19th century that gained wide acceptance following a display of Les Arts Musulmans at the old Trocadero palace in Paris during the 1889 Exposition Universelle. The idea of "Islamic art" has even less substance than the notion of "Christian art" from the British Isles to Germany to Russia during the 1000 years separating the reigns of Charlemagne and Queen Victoria might have.
6. ^ Melikian, Souren (24. 4. 2004). "Toward a clearer vision of 'Islamic' art". International Herald Tribune. Pristupljeno 6. 9. 2011.
7. ^ Blair, Shirley S.; Bloom, Jonathan M. (2003). "The Mirage of Islamic Art: Reflections on the Study of an Unwieldy Field". The Art Bulletin. 85 (1): 152–184. doi:10.2307/3177331. JSTOR 3177331.
8. ^ De Guise, Lucien. "What is Islamic Art?". Islamica Magazine. Parametar |url= nedostaje ili je prazan (pomoć)
9. ^ Madden (1975), pp.423–430
10. ^ Thompson, Muhammad; Begum, Nasima. "Islamic Textile Art: Anomalies in Kilims". Salon du Tapis d'Orient. TurkoTek. Pristupljeno 25. 8. 2009.
11. ^ Alexenberg, Melvin L. (2006). The future of art in a digital age: from Hellenistic to Hebraic consciousness. Intellect Ltd. str. 55. ISBN 1-84150-136-0.
12. ^ Backhouse, Tim. "Only God is Perfect". Islamic and Geometric Art. Arhivirano s originala, 24. 10. 2018. Pristupljeno 25. 8. 2009.
13. ^ Esposito, John L. (2011). What Everyone Needs to Know about Islam (2nd izd.). Oxford University Press. str. 14–15.
14. ^ "Figural Representation in Islamic Art". The Metropolitan Museum of Art.
15. ^ ^{a b} Enciklopedija likovnih umjetnosti, 3 sveska, str. 11.

• Art History Resources - Islamic Art (en)
• Metropolitan Museum of Art - The Nature of Islamic Art (en)
• Islamic Art at the Los Angeles County Museum of Art (en)
• Islamic Arts Magazine (en)