El-Mensur

El-Mensur
Nasljednikel-Mehdi

El-Mensur ili Ebu Džafer Abdullah ibn Muhammed el-Mensur (6. juni 714 – 6. oktobar 775);[1] arapski: أبو جعفر عبدالله بن محمد المنصور) bio je drugi Abasidski halifa koji je vladao 754 – 775.)[2][3] i naslijedio je svog starijeg brata Abu al-'Abbas al-Saffaha. El-Mensur je generalno smatran za prvog osnivača abasidskog halifata, jedne od najvećih političkih jedinica u historiji svijeta kao i za svoju ulogu u stabilnoj i institucionaliziranoj dinastiji.[4] On je također poznat po osnivanju grada' Madinat al-Salama koji je postao jezgro carskog Bagdada.[4]

Biografija

Menkus izdat pod vladavinom saksonskog kralja Offe od Mercije (757-796), je prepisani zlatni dinar el-Mensura. Kombinira latinski natpis OFFA REX sa arapskom tematikom. Datum 157 (773-774 CE) je čitljiv.[5] Britanski Muzej.

Rođen je u Abasidskoj porodici nakon njihovog odlaska iz Hidžaza 714. Njegov otac, Muhamed ibn Ali ibn Abdullah bio je unuk Abbas b. Sure al-Muttaliba, najmlađeg ujaka Muhammeda, njegova majka, (što je opisano u historijskom izvoru Rawda al-Qirtasa iz 14-og stoljeća), Sallama, "Berberska žena rodila njegovog oca." [6]

Vladao je od Zul-Hidže do Zul-Hidže 754 – 775. U 762. osniva novi glavni grad i palatu Madinat'-es-Selam (grad mira), koja će postati uskoro jezgro glavnog grada Bagdada.[7] El-Mensur je bio zabrinut za čvrstinu svoje vladavine nakon smrti brata Abu l `Abbasa (kasnije poznatog kao Es-Saffah). U 754. pobijedio je Abdulah ibn Alija za halifat, te je u755.naručio atentat na Ebu Muslima. Ebu Muslim je bio oslobođeni rob iz Iranske provincije Horasan koji je bio na čelu Abasidskih vojski i odonio pobjedu u Trećoj Fitni u 749-750; bio je podređen el-Mensuru ali također i neprikosnoveni vladar Irana i Transoksanije (Maveraunnehra). Atentat je rezultat straha el-Mensura za preveliku moć Ebu Muslima koji je mogao da pokrene borbu za prevlast u carstvu i oživi stare iranske carske ambicije. 

Kada je Isa Musa, el-Mensurov nasljednik, pao pod sumnju korupcije, el-Mehdi je imenovan u njegovo ime i javno se zakleo na vjernost halifi. Kao i njegov stariji brat Saffah želio je ujediniti zemlju, pa se riješio skoro svake opozicije.[8]

Tokom njegove vladavine, islamska književnost i učenjaštvo počinje da doživljava procvat uz podršku Abasidske promocije naučnih istraživanja, a to se najbolje vidi po sponzoriranom prevodilačnom pokretu. El-Mensur je sastavio komitet, uglavnom od Asirskih kršćana u Bagdadu sa svrhom prevođenja sačuvanih grčkih radova na arapski. Zbog Abasidske orijentacije prema Istoku, mnogi Perzijanci počinju da igraju snažnu kulturnu i političku ulogu u carstvu. Ovo je velika razlika naspram prethodne Omejidske epohe, u kojoj su nearapi držani dalje od vlasti i administracije. Shu'ubiya; pokret koji se javlja sa rastom Iranske autonomije je literani pokret među Perzijancima koji su izrazili vjeru u superiornost perzijske umjetnosti i kulture, i katalizirali pojavu Arapsko-persijskih dijaloga u IX stoljeću.

Godine 756, el-Mensur šalje više od 4.000 Arapskih plaćenika da pomogne Kineze u An Shi Pobuni protiv An Lushana; nakon rata, oni su ostali u Kini.[9][10][11][12][13] El-Mensur je također poznat kao "A-p'u-ch'a-fo":u Kineskim T'ang Analima.[14][15][16][17][18][19][20] [21][22][23][24][25]

Umro je 775. na putu do Mekke da obavi hadž. Pokopan je negdje usput u jedan od stotine grobova kako bi njegovo tijelo bilo sakriveno od Omejada. Naslijedio ga je sin, el-Mehdi.

Prema broju izvora, Ebu Hanifa-Nu'man (koji je osnovao vlastitu školu kelama) je zatočen od strane el-Mensura. Malik ibn Enes, drugi po redu osnivač škole kelama, bičevan je tokom njegove vlasti, što el-Mensur nije odobrio – u stvari, njegov rođak, tadašnji guverner Medine, je to naredio za šta je kažnjen).[26]

Osobenost

El-Mesudi u Poljanama Zlata govori o slijepom pjesniku koji u dva navrata čita stihove hvale za Omejade ne shvatajući da je u pitanju  Abasidski halifa; el-Mensur ipak nagrađuje pjesnika za stihove.

Druga priča opisuje strijelu sa stihovima ugraviranu i perjem blizu vrha koja slijeće blizu el-Mensura; ovi stihovi brzo ga navode da provede istragu o zatvorenom plemiću iz Hamdana kojeg pušta na slobodu.

Kada el-Mensur umro, trezor halifata je imao preko 600.000 dirhema i četrnaest miliona dinara.[nedostaje referenca]

Reference

  1. ^ Al-Souyouti, Tarikh Al-Kholafa'a (The History of Caliphs)
  2. ^ Stanley Lane-Poole, The Coins of the Eastern Khaleefahs in the British Museum
  3. ^ Axworthy, Michael (2008); A History of Iran; Basic, USA; ISBN 978-0-465-00888-9
  4. ^ a b The Cambridge History of Islam, volume 1: The Formation of the Islamic World, ed.
  5. ^ Medieval European Coinage By Philip Grierson p.330
  6. ^ World's Great Men of Color vol.
  7. ^ Charles Wendell (1971). "Baghdad: Imago Mundi, and Other Foundation-Lore". International Journal of Middle East Studies. 2.
  8. ^ al-Tabarî, Abu Ja'far al-Muhammad (1979). History of Tabarî. New Haven. str. XXVIII, 68.
  9. ^ Oscar Chapuis (1995). A history of Vietnam: from Hong Bang to Tu Duc. Greenwood Publishing Group. str. 92. ISBN 0313296227. Pristupljeno 28. 6. 2010.
  10. ^ Joseph Mitsuo Kitagawa (2002). The religious traditions of Asia: religion, history, and culture. Routledge. str. 283. ISBN 0700717625. Pristupljeno 28. 6. 2010.
  11. ^ Bradley Smith, Wango H. C. Weng (1972). China: a history in art. Harper & Row. str. 129. Pristupljeno 28. 6. 2010.
  12. ^ Hugh D. R. Baker (1990). Hong Kong images: people and animals. Hong Kong University Press. str. 53. ISBN 9622092551. Pristupljeno 28. 6. 2010.
  13. ^ Charles Patrick Fitzgerald (1961). China: a short cultural history. Praeger. str. 332. Pristupljeno 28. 6. 2010.
  14. ^ Marshall Broomhall (1910). Islam in China: a neglected problem. LONDON 12 PATERNOSTER BUILDINGS, E.C.: Morgan & Scott, ltd. str. 25, 26. Pristupljeno 14. 12. 2011.CS1 održavanje: lokacija (link)
  15. ^ Frank Brinkley (1902). China: its history, arts and literature, Volume 2. Volumes 9–12 of Trübner's oriental series. BOSTON AND TOKYO: J.B.Millet company. str. 149, 150, 151, 152. Pristupljeno 14. 12. 2011. |volume= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  16. ^ Frank Brinkley (1904). Japan [and China]: China; its history, arts and literature. Volume 10 of Japan [and China]: Its History, Arts and Literature. LONDON 34 HENRIETTA STREET, W. C. AND EDINBURGH: Jack. str. 149, 150, 151, 152. Pristupljeno 14. 12. 2011. |volume= sadrži dodatni tekst (pomoć)CS1 održavanje: lokacija (link)
  17. ^ Arthur Evans Moule (1914). The Chinese people: a handbook on China ... LONDON NORTHUMBERLAND AVENUE, W.C.: Society for promoting Christian knowledge. str. 317. Pristupljeno 14. 12. 2011.
  18. ^ Herbert Allen Giles (1886). A glossary of reference on subjects connected with the Far East (2 izd.). HONGKONG: Messrs. Lane. str. 141. Pristupljeno 14. 12. 2011.
  19. ^ Herbert Allen Giles (1926). Confucianism and its rivals. Forgotten Books. str. 139. ISBN 1606802488. Pristupljeno 14. 12. 2011.
  20. ^ Confucianism and its Rivals. Forgotten Books. str. 223. ISBN 145100849X. Pristupljeno 14. 12. 2011. Prva džamija sagrađena je u Kantonu, nakon koje slijedi još par u provinciji Xinjiang.
  21. ^ Everett Jenkins (1999). The Muslim diaspora: a comprehensive reference to the spread of Islam in Asia, Africa, Europe, and the Americas. Volume 1 of The Muslim Diaspora (illustrated izd.). McFarland. str. 61. ISBN 0786404310. Pristupljeno 14. 12. 2011. Kina, Arapske trupe su poslane u Kinu |volume= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  22. ^ Travels in Indo-China and the Chinese empire. str. 295. Pristupljeno 21. 5. 2013.
  23. ^ Stanley Ghosh (1961). Embers in Cathay. Doubleday. str. 60. Pristupljeno 14. 12. 2011.
  24. ^ Heinrich Hermann (1912). Chinesische Geschichte (jezik: German). D. Gundert. str. 77. Pristupljeno 14. 12. 2011.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  25. ^ Deutsche Literaturzeitung für Kritik der Internationalen Wissenschaft, Volume 49, Issues 27–52. Weidmannsche Buchhandlung. 1928. str. 1617. Pristupljeno 14. 12. 2011.
  26. ^ Ya'qubi, vol.