Glavna rasprava na Kongresu je vođena oko ocijene političke situacije, likvidacije frakcionaških borbi i perspektive borbe. Na kongresu je zaključeno da se Kraljevina Jugoslavija nalazi pred revolucijom, što se ispostavilo kao netačno. Kongresje potvrdio prethodno već ustanovljenu politiku koja je pozivala na otcepljenje "ugnjetenih naroda" na samoopredjeljenje i donijeo odluku o stvaranju nezavisnih država - Hrvatske, Crne Gore, Makedonije i Slovenije, dok bi mađarski i albanski narod imali pravo da se odvoje, jer je zaključeno da je njihovu zemlju anektirala srpska buržoazija[1][2] Eventualna prava srpskog naroda na spornim teritorijama nisu pominjana, već se srpskim radnicima i seljacima nalaže da podrže pravo na otcjepljenje "ugnjetenih naroda". Srušiti imperijalističku tvorevinu, Jugoslaviju "- glasila je odluka Kongresa. Parola o ujedinjenoj Albaniji je značila da se ne ruši samo kapitalistička Jugoslavija, nego i Grčka. Parola o ujedinjenju Makedonije rušila je i Bugarsku, Jugoslaviju i Grčku. Umesto postojećih zemalja planirano je bilo da se ustanovi komunistička Balkanska federacija, ali se i nalagalo komunistima da se to ne smije postavljati kao uslov, za uspostavljanje nezavisnih država.[3]
Na Kongresu je donijeta i Rezolucija "o ženskom pitanju" u kojoj je konstatovano povećano zapošljavanje žena, jer one predstavljaju jeftinu radnu snagu; političko neupravičavanje žena i nejednakost pred zakonom; veće učešće žena u štrajkovima i političkim akcijama KPJ. Kongres je takođe zaključio da je Partija u dotadašnjem radu potcjenjivala rad među ženama, da nije pružala dovoljnu pomoć aktivnim ženskim partijskim kadrovima i da se iskustva iz rada u pojedinim pokrajinama nisu koristila. U rezoluciji je naglašeno da je potrebno pojačati rad među ženama, organizovati ilegalni rad po kružocima, posvetiti posebnu pažnju uključivanju žena u sindikat i početi sa političkim radom među ženama na selu.
Jedini izlaz iz ove krize za radničku klasu i seljaštvo jeste oružana borba, građanski rat protiv vladavine hegemonističke srbijanske buržoazije. Nikakve parlamentarne i demokratske kombinacije, nikakve vlade, njihovi izbori i pacifističko očekivanje nisu u mogućnosti da udovolje ma i jednom od osnovnih zahteva radničke klase, seljaštva i ugnjetenih naroda. Za radni narod osim oružane borbe drugog izlaza nema... Protiv generalske vlade, za vladu radnika i seljaka, za samoopredjeljenje sviju naroda Jugoslavije.[5][6]
– Poziv KPJ na oružani otpor diktaturi iz januara 1929.
Policijski snimak ubijenih sekretara SKOJ-a Janka Mišića i Mije Oreškog koji su pali u sukobu sa policijom 27. jula 1929. u Samoboru.
Nakon kongresa, veći dio rukovodstva KPJ odlazi na rad u zemlju. Među njima je i novi vođa KPJ Mališić, koji održava ilegalne sastanke rukovodstva u Zagrebu, i širom zemlje.[6] Kada su novi rukovodioci stigli u zemlju, dočekala ih je otvorena diktatura proglašena 6. januara 1929, što je izgledalo kao potvrda teze o blizini revolucije. Komunistička partija Jugoslavije je dočekala zavođenje diktature kao signal za akciju i pozvala narod na oružani ustanak.[7] Ilegalci su poslati u razne krajeve zemlje da prikupljaju oružje i organizuju napade na policiju. Prva polovina 1929. godine obilježena je serijom oružanih okršaja između komunista i policije.[8] Malobrojni komunisti su uzalud pokušavali da pokrenu mase na "oružani ustanak" putem izolovanih uličnih borbi.[8] Međutim, stanovništvo nije slijedilo primjer avangarde, a odgovor jugoslaovenske policije je bio brutalan. Uslijedile su bezobzirne policijske odmazde, tokom kojih su ubijene i uhapšene mnoge komunističke vođe.[8]
U prvih nekoliko mjeseci su ubijeni mnogi visoki rukovodioci KPJ, SKOJ-a i Crvene pomoći, uključujući i organizacionog sekretara KPJ Đuru Đakovića.
Krajem 1929. godine vođstvo KPJ je bilo meta žestoke kritike Kominterne, zbog tendencije razvoja podzemne jugoslovenske partije ka pučizmu, a na štetu radničkog organizovanja.[8] Jula 1930. godine Kominterna je saopštila da je slogan o "oružanom ustanku" bio potpuno pogrešno shvaćen u Jugoslaviji. Fokus je stavljen na organizaciju ilegalnih sindikata, dok su oni koji zahtjevaju trenutni oružani ustanak proglašeni teroristima u partijskoj štampi.[9]
^ abcdGeoffrey Swain, "Wreckage or Recovery: A Tale of Two Parties," in Matthew Worley (ed.), In Search of Revolution: International Communist Parties in the Third Period. Palgrave-Macmillan, 2004; pg. 131.
