PROFILPELAJAR.COM

Map of the Western Balkans around 850 AD.

Kanalites (Medieval Greek: Καναλῖται, Serbo-Croatian: Konavljani / Конављани) were a medieval Slavic tribe settled in the today's region of Konavle, within Dalmatia, Croatia, mentioned in the chapter titled "Of the Terbounians and Kanalites and of the country they now dwell in" of the 10th century De Administrando Imperio by Byzantine Emperor Constantine VII.

The country, located in near proximity to Travunia, reportedly became desolated during the Pannonian Avars invasion, and its inhabitants are descendants from the unbaptized Serbs, from the time of the Unknown Archon who came from Boiki and claimed the protection of the Emperor Heraclius in the 7th century.^[1] However, a closer reading suggests that the Constantine consideration about the population's ethnic identity, like in regard to other near polities, is based on Serbian political rule during the time of Časlav in 10th century and does not indicate ethnic origin.^[2]^[3]^[4]^[5]^[6]

They were mentioned in the Vita Basilii among the Slavs who revolted during the time of Michael II and took part in the siege of Bari on the command of Basil I in 868. The archon of Kanali is recorded in the De Ceremoniis. They were an independent polity at least until 870. Although with Travunia made one political unit at the time of Constantine VII, only Travunia is mentioned under Serbian rule, and there's no mention of Kanali after the unification with Principality of Serbia.^[1]

Etymology

Constantine VII in his DAI considered that Kanali "means in the language of the Slavs 'wagon-load', because, the place being level, they carry on all their labours by the use of wagons". Tibor Živković regarded such derivation wrong and rather considered Latin canalis and canabulae.^[1]

References

^ ^a ^b ^c Živković, Tibor (2012). De conversione Croatorum et Serborum: A Lost Source. Belgrade: The Institute of History. pp. 47, 160–162, 181–191, 192–195.
^ Dvornik, F.; Jenkins, R. J. H.; Lewis, B.; Moravcsik, Gy.; Obolensky, D.; Runciman, S. (1962). P. J. H. Jenkins (ed.). De Administrando Imperio: Volume II. Commentary. University of London: The Athlone Press. pp. 139, 142. C.'s general claim that the Zachlumians were Serbs is, therefore, inaccurate; and indeed his later statements that the Terbouniotes (34/4—5), and even the Narentans (36/5-7), were Serbs and came with the Serbs, seem to conflict with what he has said earlier (32/18-20) on the Serb migration, which reached the new Serbia from the direction of Belgrade. He probably saw that in his time all these tribes were in the Serb sphere of influence, and therefore called them Serbs, thus ante-dating by three centuries the state of affairs in his own day ... For C.'s statement that the Pagani are 'descended from the unbaptized Serbs' (36/5-6), see on 33/18-19. It is obvious that the small retinue of the Serbian prince could not have populated Serbia, Zachlumia, Terbounia and Narenta.
^ Curta 2006, p. 210: According to Constantine Porphyrogenitus, the Slavs of the Dalmatian zhupanias of Pagania, Zahumlje, Travounia, and Konavli all "descended from the unbaptized Serbs."51 This has been rightly interpreted as an indication that in the mid-tenth century the coastal zhupanias were under the control of the Serbian zhupan Časlav, who ruled over the regions in the interior and extended his power westwards across the mountains to the coast.
^ Budak, Neven (1994). Prva stoljeća Hrvatske (PDF). Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. pp. 58–61. ISBN 953-169-032-4. Glavnu poteškoću uočavanju etničke raznolikosti Slavena duž jadranske obale činilo je tumačenje Konstantina Porfirogeneta, po kojemu su Neretvani (Pagani), Zahumljani, Travunjani i Konavljani porijeklom Srbi. Pri tome je car dosljedno izostavljao Dukljane iz ove srpske zajednice naroda. Čini se, međutim, očitim da car ne želi govoriti ο stvarnoj etničkoj povezanosti, već da su mu pred očima politički odnosi u trenutku kada je pisao djelo, odnosno iz vremena kada su za nj prikupljani podaci u Dalmaciji. Opis se svakako odnosi na vrijeme kada je srpski knez Časlav proširio svoju vlast i na susjedne sklavinije, pored navedenih još i na Bosnu. Zajedno sa širenjem političke prevlasti, širilo se i etničko ime, što u potpunosti odgovara našim predodžbama ο podudarnosti etničkog i političkog nazivlja. Upravo zbog toga car ne ubraja Dukljane u Srbe, niti se srpsko ime u Duklji/Zeti udomaćilo prije 12. stoljeća. Povjesničari koji su bez imalo zadrške Dukljane pripisivali Srbima, pozivali su se na Konstantina, mada im on nije za takve teze davao baš nikakve argumente, navodeći Dukljane isključivo pod njihovim vlastitim etnonimom.
^ Gračanin, Hrvoje (2008), "Od Hrvata pak koji su stigli u Dalmaciju odvojio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom: Razmatranja uz DAI c. 30, 75-78", Povijest U Nastavi (in Croatian), VI (11): 67–76, Ukratko, car je rekao ili da se dio Hrvata odselio iz Dalmacije i, naselivši se u Panoniji i Iliriku, zavladao ondje ili da su Hrvati / član hrvatske elite preuzeli vlast u tim područjima, a da doseobe nije bilo. Odgovor nude arheološko-antropološka istraživanja. Kraniometrijske analize provedene na kosturnim ostacima iz grobišta od jadranskog priobalja do duboko u unutrašnjost upućuju na zaključak da su se populacije koje se smatraju starohrvatskima postupno širile u zaleđe sve do južne Panonije tek u vrijeme od 10. do 13. stoljeća.26 Dalmatinskohrvatske populacije jasno se razlikuju od kasnijih kontinentalnih populacija iz Vukovara i Bijelog Brda, dok populacije s lokaliteta Gomjenica kod Prijedora, koji je na temelju arheološke građe svrstan u bjelobrdski kulturni kompleks, ulaze već u skupinu dalmatinsko-hrvatskih populacija.27 Polagan prodor hrvatskog utjecaja prema sjeveru dodatno potkrepljuju i nalazi nakita iz tog vremena,28 koji svjedoče o neposrednijim vezama između dalmatinsko-hrvatskog i južnopanonsko-slavenskog kulturnog kruga. Izneseni nalazi navode na zaključak da se Hrvati nisu uopće naselili u južnoj Panoniji tijekom izvorne seobe sa sjevera na jug, iako je moguće da su pojedine manje skupine zaostale na tom području utopivši se naposljetku u premoćnoj množini ostalih doseljenih slavenskih populacija. Širenje starohrvatskih populacija s juga na sjever pripada vremenu od 10. stoljeća nadalje i povezano je s izmijenjenim političkim prilikama, jačanjem i širenjem rane hrvatske države. Na temelju svega ovoga mnogo je vjerojatnije da etnonim "Hrvati" i doseoba skrivaju činjenicu o prijenosu političke vlasti, što znači da je car političko vrhovništvo poistovjetio s etničkom nazočnošću. Točno takav pristup je primijenio pretvarajući Zahumljane, Travunjane i Neretljane u Srbe (DAI, c. 33, 8-9, 34, 4-7, 36, 5-7).
^ Budak, Neven (2018), Hrvatska povijest od 550. do 1100. [Croatian history from 550 until 1100], Leykam international, pp. 49, 51, 111, 177, 181–182, ISBN 978-953-340-061-7, Sporovi hrvatske i srpske historiografije oko etničkoga karaktera sklavinija između Cetine i Drača bespredmetni su, jer transponiraju suvremene kategorije etniciteta u rani srednji vijek u kojem se identitet shvaćao drukčije. Osim toga, opstojnost većine sklavinija, a pogotovo Duklje (Zete) govori i u prilog ustrajanju na vlastitom identitetu kojim su se njihove elite razlikovale od onih susjednih ... Međutim, nakon nekog vremena (možda poslije unutarnjih sukoba u Hrvatskoj) promijenio je svoj položaj i prihvatio vrhovništvo srpskog vladara jer Konstantin tvrdi da su Zahumljani (kao i Neretvani i Travunjani) bili Srbi od vremena onog arhonta koji je Srbe, za vrijeme Heraklija, doveo u njihovu novu domovinu. Ta tvrdnja, naravno, nema veze sa stvarnošću 7. st., ali govori o političkim odnosima u Konstantinovo vrijeme.