Njegov predsjednički mandat obilježen je osjetno liberalnijim pristupom socijalnim temama – poput razvoda, kontracepcije i abortusa – te pokušajima moderniziranja zemlje i ureda predsjednika. Među važnijim projektima bili su uvođenje TGVvlakova te orijentiranje na nuklearnu energiju kao glavni izvor energije. Ipak, njegova popularnost je redovito patila zbog energetske krize iz 1973. godine, a s kojom je došao kraj perioda znanog kao Trente Glorieuses.
Kao političar centra, Giscard je bio meta napada s obaju strana političkog spektra - nanovo ujedinjenu ljevicu predvodio je François Mitterrand, dok je desnicu i obnovljeni golizam predvodio Jacques Chirac. Kada se ovome pridodaju loši odnosi s javnošću, jasno je zašto je Giscardova popularnost opadala kako je njegov mandat prolazio te kako 1981. godine nije uspio osigurati reizbor.
Također, bio je uključen i u regionalnu politiku u Auvergneu, služeći kao regionalni predsjednik od 1986. do 2004. godine. Godine 2003. je izabran u Académie française, preuzevši sjedalo 16, koje je nekoć držao bivši predsjednik Senegala, Léopold Sédar Senghor. Kao bivši predsjednik, automatski je član Ustavnog savjeta.
.jpg)
