Tvrđava (alb. Kështjella) je drugi roman Ismaila Kadarea, objavjen je 1970. Radnja je u Kroji i govori o brojnim opsadama tvrđave Kroje koje je Osmansko carstvo sprovelo tijekom osvajanja Balkanskog poluotoka. Tvrđava nije prvo književno djelo o Skenderbegovoj borbi mada roman ne obraća veliku pažnju albanskom narodnom junaku, koliko kroz svoju strukturu istrorijskog romana podvrgava jedno dulje promišljanje o kolonijalizmu i o osnovnoj prirodi ratova. Ovom romanu je slijedio niz romana o osmanskoj dobi[1] kroz koje je autor razvio diskurs o totalitarizmu i njegovoj sklonost prema osvajanju[1].
Povijesni događaji
Krojska trvđava
Glavna tema su jedna od turskih bezuspješnih navala pa i općenito događaji u opsadi Kroje.
Nakon Timurovog napada na Anatoliju, Osmansko carstvo je prošlo kroz građanski rat (tzv. Osmanski interegnum). Carstvo je se oporavilo sa dolaskom na vlast sultana Mehmeda I. koji je ubrzo pokrenuo nove ratne pohode prema Zapadu. Istu politiku širenja je sproveo njegov nasljednik sultan Murat II sa brojnim uspjesima a sa Mehmedom II. carstvo osvaja Konstantinopolj (1453.), Srbiju (1448/1459) i Bosnu (1463.). Osmansko carstvo u 15. stoljeću postaje najjača vojna sila u Europi i na Sredozemlju.
Prvi vojni obračun sa Albancima Osmanlije su imali na Bitci na Saurskom polju (septembar 1385.) protiv Balšića a u postepenom širenju na Balkanu Turci osvajaju i albanske gradove: Đirokastra 1417. Korča 1440. Valona 1464. Da bi im stali na kraj nekoliko velikana iz albanske oblasti su stupili u savez i 2. marta 1444. stvorili Lješku ligu. Na takvim pretpostavkama borba albanskog naroda pruža otpor i uspijeva 28 godina obraniti Kroju. Osmanlije su na četiri navrata napali brdsku trvđavu:
Jost Amman (1539 – 1591) : Opsada Kroje 1450.
prva opsada Kroje (maj – novembar 1450.), kada je prvi put Đurađ Kastriot obranio grad protiv sultana Murata II. ;
druga opsada Kroje (jun 1466. – april 1467.), kada je 34-godišnji sultan Mehmed II vodio napad uz oficira Balaban Baderom ;
Svi su napadi propali, sve do promjene sreće na albanskoj strani kada je 17. januara 1468. Skenderbeg umro od malarije. Mehmet II je se vratio na Kroju deset godina poslije Skenderbegove smrti, uz oficira Kodža Davud-pašom, damatom osmanske dinastije, i prešao preko albanskog bedema u :
četvrtoj opsadi Kroje (proljeće 1477 — 1478) kada je zadnji vojvoda Lješke lige Leka Dukađin predao Kroju Turcima.
Skadar su Mlečani predali 1479. a zadnji albanski grad Drač je pao 1501. godine.
Osobine romana
U ovom romanu Kadare usmjeruje melankoličan pogled na velike valove povijesti. Stoga pored priče o davnom turskom napadu osjeća se tmnina Hladng rata i politička napetost 1970-ih godina[2][1], kada je albansko društvo brinulo zbog moguće invazije i smatralo tu prijetnju neminovnu. Slaveći mit optora jednog naroda protiv tuđeg okupatora[3], tako značajan na Balkanu, Kadare promatra duh osvajača kroz ovaj roman jer za njega Istok znači misticizam i barbarstvo[2], a prije svega despotizam i osvajački duh, pa je osmanski napad značio čupanje europskih korijena Albanije, isto kao što je sovjetski komunizam novi oblik azijskog despotizma i težnja ka neograničenoj kontroli vlasti[1]. David Bellos kaže u pogovoru engleskog izdanja knjige da je uzorak TrđaveBarletijevaOpsada Skadra (1504)[2][3][4] dok su drugi u njoj vidjeli neke oblike iz BuzzatijeveTatarske pustinje.
Oko 1968. u komunističkoj Albaniji su se držale proslave uoči 500-godišnjaka od smrti Skenderbega[5]. Tom prilikom je objavljena knjiga koja je sadržavala niz turskih kronika od 1330. do 1760. i koju je preveo Selami Pulaha pod naslovom Lufta Shqiptaro Turke në shekullin xv. Burime osmane[5] (sh. Albansko-turski rat u 15. stoljeću. Osmanski izvori). Radi se o tekstu sa kojim imamo izvorno svjedočanstvo i pogled turskog putnika na albanski narod[5], dakle imamo pogled sa druge strane o »Nama«, i taj je efekt pozanimao Kadarea[5].
Roman ima dobar ritam i čitak je, drži se do uzorka klasičnih istrorijskih romana u kojim autori obrađuju veliku sliku jednog razdoblja, pažnja se obraća na velike narodne mase, na društvene struje, na ulogu vođa i na mjesto pojedinaca. No, ovdje priča ima svoj smjer i ugao promatranja. Nema Skenderbega ni sultana, u priči to su daleki likovi od kojih dolaze odluke ili naredbe. Malo je datuma, toponima, ime tvrđave se ne pojavljuje, niti Skanderbeg uopće stupa na pozornicu. Kadare namjerno zanemaruje te detalje i stavlja narativnu sliku kao pod stalnim impresionističkim filterom. Široka struktura pripovjedanja teče epskim koracima – neki su rekli arhetipom Ilijade[2] a drugi i EshilovimPerzijancima[5][3] i Sedmoricama protiv Tebe[3] – dok u svakoj slici ozračuje napetost i slikovitost ratnih priča. Kadare se ponekad služi širokim pogledom vanjskog kroničara[2] kada je riječ o toku lave narodnih masa i vojske ali je glavni pogled jedna subjektiva sa bojišnice, pripovjedač je zapovjednik osmanske vojske i sudjeluje u opsadi tvrđave. Reklo bi se glas vojnika koji zapisuje ili pamti opsadu. Izričito zanimljiv u romanu je detaljni opis osmanskih snaga, tako da čitalac ima upečatljivu sliku o turskoj vojsci, kako je djelovala i bila organizirana.
Izdavačka kronologija
(alb)Kështjella, Tiranë, Naim Frashëri, 1970.
(fr)Les tambours de la pluie, Paris, Hachette, 1972.
